Leo P.O.V.
Sav nikakav ulazim u istu onu kafanu za koju sam se zakleo da više nikad neću ući. Čudno, zar ne, što obećam, brzo i pogazim, iznevjerim sam sebe i svoje riječi, kako onda ne bih nekog drugog?
Za jednim stolom srećem, opet, dva poznata, onako iz vidjenja, lika, kako sjede i ispijaju svoje uobičajeno piće, a s druge strane, za šankom, sjedi konobar pokisle face, vjerovatno umoran i od sebe i svog života koji mu propada svakog dana sve više, dok troši vrijeme u ovoj prčvarnici...
Nebitno, nemam sad ni želje ni volje da pričam s njim o njemu i njegovom problemima, kad se ionako gušim u svojim.
Sjedam za šank i poručujem bocu nekog žestokog pića, i kunem se, prvim gutljajem pomislio sam da pijem obično govno, no već s drugim, ružan okus se izgubio, te je osjećaj zadovoljstva napunio moju utrobu.
Sat po sat, boca za bocom, a ja još nisam pijan. I dalje sam prisutan, prisutniji možda nego ikad prije, i dalje sve znam... Što je najgore... Došao sam da pijem, da zaboravim, a samo se, čini mi se, još više sjećam svega.
Teško mi je, do vraga, a nemam kome da priznam, kome da kažem, s kim da pričam... Sve sam izgubio, društvo, prijatelje, ljubav... Sve.
Istina, pogriješio sam, znam da jesam, kao kakva kukavica sam pobjegao, odustao od svega i sve ostavio na cjedilu, pobjegao od ljudi koji me vole, ali do vraga, u pitanju je bio život mog oca, čovjeka koji je za mene učinio sve, bez imalo oklijevanja, razmišljanja...
Sputao je sebe, svoju sreću, odrekao se svog života poslije moje majke, samo kako bi od mene napravio čovjeka. A je li? Ili je i on pogriješio, i od mene napravio samo kukavicu, gubitnika, propalicu?
Ne znam zašto sam sebi dopustio sve ovo, sve je bilo u redu do tog dana kad me taj, opet isti, prokleti san, natjerao da odem pred školu i vidim njen lik.
Znao sam da griješim, da ne smijem da idem, ali tužan izraz njenog lica nije mi dao mira. Nisam izdržao, i sljedeći dan sam rano ustao i skrivajući se, promatrao iz daljine nju, njenu ljepotu i tugu na licu.
Bilo mi je dovoljno samo to, da ju gledam, bez da ona zna... Samo taj jedan pogled na nju, davao mi je smisao da preživim taj dan, a već sljedeći, rano bih ustajao i bio na istom mjestu, i čekao da nahranim ranjenu dušu.
Nisam gledao samo nju, gledao sam cijelo društvo iz razreda, svi su bili u nekom svom fazonu, a malo me doboljelo što je djelovalo kao da nikad nisam bio dio njih, njihova života... Živjeli su sasvim normalno, nastavili dalje, kao da ja i ne postojim.
Često sam, kradom, promatrao Isaaca. Iznenadilo me kad sam ga vidio ruku pod ruku s Emmom, Laylinom drugaricom... Još su zajedno... I to, ne kriju svoju ljubav. Zar i mogu, pa iskre im izbijaju iz očiju svaki put kad im se pogledi susretnu.
Moj brat se zaljubio, valjda je to razlog što je i mene, na neki način, bacio u zaborav. Istina, rekao sam mu da ne dolazi, ali stari Isaac bi me poslušao dan, dva, eventualno tri, i brzo bi našao izgovor da dodje, da me vidi, da me spasi...
Otvaram novu bocu, te je naginjem... Samo želim da to prokleto piće sapere iz mene sve ovo crnilo, tugu...
...
Jutros, opet sam rano ustao, te otišao pred školu. Prvi dani proljeća su nastali, sve je dobilo boju, radost... Sve, osim mene... Da sam znao šta me danas čeka, kunem se, ne bih ustajao iz proketog kreveta.
Sakrio sam se iza velikih stabala u samom školskom dvorištu, ovaj put bliže nego ikad, i čekao. Znao sam vrijeme kad ona otprilike stiže, zato nisam se bunio jer je nema, ionako sam uranio.
Njen lik se pojavio malo ispred mene. Njena duga, plava kosa je na slabašnom suncu imala divan odsjaj, a njena dva oka su krasila njeno, ionako, lijepo lice. Na sebi je nosila crne hlače, i neku crno-bijelu majicu na pruge, te teksas jaknicu. Jednostavna, a prelijepa.
Ipak, ono što me vidno potreslo je bilo to da je danas drugačije izgledala, nekako je drugačije zračila. Iznenadilo me to što se smije, onako iskreno, iz srca.
Stojala je na pločniku, s telefonom na uhu, prstićima mrsila pramenove svoje kose i grohotno se smijala. K vragu, s kim razgovara kad joj osmijeh toliko sija na licu?!
Zatim, u susret su joj naišli Isaac i Emma. Kako je ona i dalje razgovarala na telefon, moram priznati da se zadnji tračak moje nade izgubio, bio sam ubjedjen da s Emmom razgovara.
Emma i Isaac su se poljubili, te je on otišao, a njih dvije su ostale same. Nakon par trenutaka, prekinula je razgovor, gdje je pri kraju ljubila slušalicu, vjerovatno šalje virtualne poljupce osobi s druge strane slušalice. Doboljelo je.
Par trenutaka se još cerekala s Emmom vani, a zatim su obje otišle u školu.
Tuga, žalost, bol, neznanje? S kim je do vraga razgovarala, kad je onako zračila?
Uputio sam se zamišljeno prema kući, gdje me je čekao Lincoln, koji se skoro totalno oporavio... Više nije trebao onoliku dozu njege, ali opet, trudio sam se da s njim provodim puno više vremena.
Iznenadilo me to što svo ovo vrijeme, on me nikad nije ništa upitao za dane koji su iza nas. Ja sam pokušao da pričam, da objasnim, ali on nikad nije dao da dovršim. Samo bi znao reći da je sada sve prošlo, i da se trebamo držati zajedno. Toga se ja i držim.
...
16:00 h
Otkako sam došao kući, iz glave me ne izlazi Layla i njen osmijeh. Zanima me razlog njene sreće, obećao sam si da ću ga i saznati.
Isto tako, u misli mi se previše uvukao i Isaac. Primjetio sam kroz protekle dane kako se u njegovom životu svašta dešava. Poznajem ga, vjerovatno šuti i nikom o tome ne priča.. Samo ja i on smo jedno drugom pričali sve.
Istina, i meni fali razgovor. Fali mi on. Naše druženje, bježanje s nastave da popušimo jedan joint, ili čisto onako, jer nam se ne sluša neki od profesora. Fale mi sve anegdote s njim, pa čak i sve one naše scene s Rubby i Miom, dok nas ganjaju po cijeloj školi.
Da, i Mia je nakon svega shvatila kakav sam. I ona me bacila u zaborav, nakon što sam ju zadnji put izdao zbog Layle, nikad se više nije javila.
Ustao sam se i javio Lincolnu da idem u šetnju. Crnilo u meni sve veće postaje dok sam kući. Ovako, svježi zrak mi malo prija, ali i dalje osjećaj usamljenosti tinja u meni.
Vadim iz džepa mobilni telefon... Kucam jedan dobro poznati broj, ali nemam snage da pritisnem tipku za zvanje. Do vraga, opet sam kukavica. Provjeravam na satu koliko je sati, da, nastava je odavno završila, još jednom pogledavam natipkani broj, a zatim zovem.
U mojem uhu odjekuje zvuk zvonjave... Dobro poznajem Isaaca, mobilni je uvijek blizu njega... Da se radi o kom drugom, pomislio bih da ne želi da se javi...
Nakon par puta dugog zvonjena, konačno, kad sam planirao da već prekinem, sa druge strane se začu njegov glas: "Halo?"
Par sekundi nisam ništa rekao, ne znam zašto mi se učinilo da mu nije drago da ga zovem.
"Hej, ja sam, Leo..."
"Hej, stari... Znam, prepoznao sam broj..."
Hmm, i dalje mi zvuči čudno, vjerovatno je to što s njim dugo nisam razgovarao, tješim sam sebe.
"Ovaj... Pa gdje si, kako si?"
"Dobro stari, sve OK... Kod tebe, kako ti?", pita me...
"Ma dobro, ide nekako... Znaš, evo baš sam u blizini tvoje kuće, pa sam kontao da navratim malo, ako si...", nisam uspio ni završiti rečenicu, a njegov povišeni glas me prekinuo:
"Ne! Ovaj, nisam sad tu... Imam nekog posla... Izvini."
Ne znam zašto sam osjetio neku čudnu boju njegova glasa, a posebno kad je izgovorio izvini.
"Aha, po dobro... Nema veze onda.. ", jedva sam nekako progovorio...
Kunem se, nisam se nadao ovom.
"Ovaj, hajde, ako mognem, navratim ja noćas kod tebe... Ili, ti ovamo... Čut ćemo se, uglavnom?"
"Može stari, hajde čujemo se..."
Spremio sam mobitel u džep, a osjećaj neugode se pojavio u mom stomaku. Nemam pojma zašto, ali ovaj razgovor je bio tako... Umjetan. Da, to je prava riječ.
Nastavio sam put prema kući, ali sam stao na raskršću, gdje jedan put vodi k meni, a drugi ka Isaacu.
Možda je sad sa Emmom, pa je onako zvučao... Kako bi bilo da odem od njega doma, taman da posjetim i njegove, vjerovatno će mi se obradovati... A i mogu da ga sačekam. Siguran sam da će mu biti drago... Da, bez oklijevanja sam skrenuo lijevo i pošao prema njegovoj kući.
Što sam se više približavao, osjećaj nelagode je u meni više rastao. Polagano sam otvorio kapiju i ušao, a u dvorištu se nalazio ogroman crni džip, vjerovatno je to novo auto njegovih roditelja.
Kako se do ulaznih vrata išlo sa druge strane kuće, krenuo sam polagano. Sve više i više do mene je dopirao neki smijeh, muzika i priče. Čudno, nisam baš navikao da njegovi ovako bučno provode vrijeme, no, nije baš i da sam tako nedavno ovdje bio.
Konačno, stigao sam do samog ulaza, ali sve bih dao da nikad nisam. U jednom trenutku, sve kao da se srušilo na mene. Nisu Isaacovi roditelji ti koji prave buku, nego on sam i njegovo društvo, nazovimo ih tako.
Nisu me odmah primjetili. Bili su zaokupirani, ali ona, njena dva oka koja su do maločas gledala u Williama, pogledala su me i sledila.
Čaša vina koju je držala je iskliznula iz njene ruke, a njen izraz lica, pun prezira, nikad neću zaboraviti. I ostali su, kad su vidjeli njenu facu, okrenuli se prema meni, a Isaac, promijenio je pet boja u jednoj sekundi.
Odjednom, tišina, muk... Ona ustaje iza stola i bježi u kuću, te se na ulaznim vratima još jednom osvrće i baca pogled prepun otrovnih strelica na mene.
"Layla, čekaj!", William ju doziva, te odlazi za njom, na što me srce zaboli.
Emma, potapša Isaaca po ramenu i tiho, ali ipak dovoljno da čujem, reče kako će nas ostaviti same da razgovaramo.
"Stari, ja...", Isaac pokuša nešto da kaže, ali sam ga prekinuo.
"Kad sam te zvao, bili ste ovdje..."
Nije morao ništa reći, dovoljno mi je bilo što više nije imao snage da me pogleda.
...
I evo me, sad sam tu, sam sjedim i pijem... Svjestan da sam izgubio sve, da više ne vrijedim niti jednu jedinu paru. Ostao sam bez majke, bez... Bez novca, skoro bez oca...
Ostao sam bez škole, znam, sam sam kriv... Ostao sam bez popularnosti, bez društva... Ostao sam bez Layle, jedine osobe koju sam iskreno volio...
Ali, ništa me nije povrijedilo kao ovo danas... Ostao sam bez prijatelja, bez brata, bez osobe koja mi život znači.
Bravo Leo, sad si upotpunio svoj život... Od svih propalica, postao si najveća!