Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

48. Kraj Prve Sezone.

Leo P.O.V.

Ne mogu ne primjetiti njen zacudjeni izraz lica, dok me i ona i Emma gledaju kao nekog duha koji ih je upravo na smrt preplašio. Nakon svega što sam maloprije čuo od nje, ne mogu je gledati kao prije. Nije da sam izgubio ljubav prema njoj, ali sam izgubio onaj osjećaj da je nekad bila moja.

Svjestan sam da sam pogriješio, da sam se povukao kao kukavica, ali morao sam. Zašto me ne shvata? Da li zna istinu? Vjerovatno ne, ali onda, zašto me ne pita?

Do vraga, poznaje me dovoljno, valjda, trebala bi znati da sam spreman na mnogo toga.. Ali sam stjeran u kut, zašto je to zanemarila?

"I onda, hoćeš li biti fina i reći mi to sve što imaš, ili ćeš i dalje samo buljiti u mene... Šta, maca popapala jezik, više nisi tako hrabra?"

"Šta si to umišljaš?", povisuje na mene glas, te hitro ustaje sa stolice, dok joj u očima bukti plamen mržnje.

Mogu i da vidim i da osjetim taj prezir koji izbija iz nje. K vragu, boli!

"Layla, smiri se...", Emma ju hvata za ruku, a ne miče pogled sa mene...

"Sranje, stigle ste već!", odjednom se ubacuje i Isaac, koji je vjerovatno čuo Laylinu vrisku.

"Šta je bilo, 'prijatelju', nisi na vrijeme javio dušmanima da im je neprijatelj tu?", gledam ga kako guta knedlu, ali ništa ne govori. Samo me nijemo gleda, a par kapljica znoja rosi njegovo čelo.

"Šta ti radiš ovdje?", trga svoju ruku iz Emmine, te bez imalo straha, bez trunke kajanja ili nedoumice, staje ispred mene i svoju facu onosi u moju.

Gledam ju, bez riječi, i kunem se, ne mogu da ju prepoznam... Šta se to s njom desilo? Da li je toliko povrijedjena?

"Ne moram ni tebi, niti bilo kome drugom da se pravdam... Razlog mog dolaska je moja stvar, a razlog ovoga što sam još ovdje, ima samo veze s onim od maloprije, što sam čuo... Rekla si da želiš da mi nešto kažeš, u lice, pa evo, izvoli..."

Taman u trenutku kad je htjela nešto da kaže, prekinuo ju je muški glas. William, koji se odjednom stvorio iza nje.

"Ljubavi!", čujem kako mu ona govori, te se brzo okreće i baca u njegov zagrljaj.

Gledam ju kako rukama steže njegov struk, a osjećam kako ruke tuge stežu moje srce. Jebeno me boli. Kida!

"Layla, šta se dešava? Isaac, šta ovaj magarac radi ovdje?"

"Druže, pazi na rječnik!", odmah mu se suprostavljam, a ruke mi se automatski stežu u šake.

Da ona nije u njegovom zagrljaju, kunem se, tukao bih ga po tom ružnom licu dok ne bi skapao!

"A šta ako neću da pazim?", ni on meni ne ostaje dužan, ali spašava ga to što Isaac staje izmedju nas.

"Leo, nemoj... Ne otežavaj ovo još više... Idi, ostavi ih na miru."

Hah, ja njima otežavam? Kako uopće ima muda to da mi kaže?! Pa jebote, ja sam taj kojem je teško... Ja sam taj, što kao najveći kreten stoji ovdje, ispred bivše djevojke, ispred bivšeg najboljeg prijatelja, ja sam taj koji je izdan, a on kaže kako je njima dovoljno teško?

"Ma gonite se u kurac svi...", bjesnim i okrećem se... Ali, ponos mi ne da mira.

Vraćam se par koraka, stajem ispred njih, dok je ona još u njegovom zagrljaju, i povišenim tonom joj govorim: "a ti mala lajavice, ako nemaš muda da mi u lice kažeš što imaš, ne uzimaj više moje ime u usta. Jer kunem se, nećeš dobro proći!"