Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

44. Propalica.

Leo P.O.V.

Sav nikakav ulazim u istu onu kafanu za koju sam se zakleo da više nikad neću ući. Čudno, zar ne, što obećam, brzo i pogazim, iznevjerim sam sebe i svoje riječi, kako onda ne bih nekog drugog?

Za jednim stolom srećem, opet, dva poznata, onako iz vidjenja, lika, kako sjede i ispijaju svoje uobičajeno piće, a s druge strane, za šankom, sjedi konobar pokisle face, vjerovatno umoran i od sebe i svog života koji mu propada svakog dana sve više, dok troši vrijeme u ovoj prčvarnici...

Nebitno, nemam sad ni želje ni volje da pričam s njim o njemu i njegovom problemima, kad se ionako gušim u svojim.

Sjedam za šank i poručujem bocu nekog žestokog pića, i kunem se, prvim gutljajem pomislio sam da pijem obično govno, no već s drugim, ružan okus se izgubio, te je osjećaj zadovoljstva napunio moju utrobu.

Sat po sat, boca za bocom, a ja još nisam pijan. I dalje sam prisutan, prisutniji možda nego ikad prije, i dalje sve znam... Što je najgore... Došao sam da pijem, da zaboravim, a samo se, čini mi se, još više sjećam svega.

Teško mi je, do vraga, a nemam kome da priznam, kome da kažem, s kim da pričam... Sve sam izgubio, društvo, prijatelje, ljubav... Sve.

Istina, pogriješio sam, znam da jesam, kao kakva kukavica sam pobjegao, odustao od svega i sve ostavio na cjedilu, pobjegao od ljudi koji me vole, ali do vraga, u pitanju je bio život mog oca, čovjeka koji je za mene učinio sve, bez imalo oklijevanja, razmišljanja...

Sputao je sebe, svoju sreću, odrekao se svog života poslije moje majke, samo kako bi od mene napravio čovjeka. A je li? Ili je i on pogriješio, i od mene napravio samo kukavicu, gubitnika, propalicu?

Ne znam zašto sam sebi dopustio sve ovo, sve je bilo u redu do tog dana kad me taj, opet isti, prokleti san, natjerao da odem pred školu i vidim njen lik.

Znao sam da griješim, da ne smijem da idem, ali tužan izraz njenog lica nije mi dao mira. Nisam izdržao, i sljedeći dan sam rano ustao i skrivajući se, promatrao iz daljine nju, njenu ljepotu i tugu na licu.

Bilo mi je dovoljno samo to, da ju gledam, bez da ona zna... Samo taj jedan pogled na nju, davao mi je smisao da preživim taj dan, a već sljedeći, rano bih ustajao i bio na istom mjestu, i čekao da nahranim ranjenu dušu.

Nisam gledao samo nju, gledao sam cijelo društvo iz razreda, svi su bili u nekom svom fazonu, a malo me doboljelo što je djelovalo kao da nikad nisam bio dio njih, njihova života... Živjeli su sasvim normalno, nastavili dalje, kao da ja i ne postojim.

Često sam, kradom, promatrao Isaaca. Iznenadilo me kad sam ga vidio ruku pod ruku s Emmom, Laylinom drugaricom... Još su zajedno... I to, ne kriju svoju ljubav. Zar i mogu, pa iskre im izbijaju iz očiju svaki put kad im se pogledi susretnu.

Moj brat se zaljubio, valjda je to razlog što je i mene, na neki način, bacio u zaborav. Istina, rekao sam mu da ne dolazi, ali stari Isaac bi me poslušao dan, dva, eventualno tri, i brzo bi našao izgovor da dodje, da me vidi, da me spasi...

Otvaram novu bocu, te je naginjem... Samo želim da to prokleto piće sapere iz mene sve ovo crnilo, tugu...

...

Jutros, opet sam rano ustao, te otišao pred školu. Prvi dani proljeća su nastali, sve je dobilo boju, radost... Sve, osim mene... Da sam znao šta me danas čeka, kunem se, ne bih ustajao iz proketog kreveta.

Sakrio sam se iza velikih stabala u samom školskom dvorištu, ovaj put bliže nego ikad, i čekao. Znao sam vrijeme kad ona otprilike stiže, zato nisam se bunio jer je nema, ionako sam uranio.