Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

82. Oteli su je...

Layla P.O.V.

Budim se na njegovim grudima, i jasno mogu da osjetim miris njegova tijela. Automatski, moje usne se šire u osmijeh, dok u stomaku osjećam neke leptirčiče.

K vragu, osjećam se kao neka tinejdžerka, što je po prvi put zaljubljena do ušiju. Pa dobro, nisam daleko od toga... I jesam zaljubljena, preko ušiju, u istog čovjeka s kojim sam prvi put osjetila ljubav.

Pogledom lutam po njegovom licu. Tako je lijep dok spava. Oči su mu sklopljene, kosa raščupana. Tako je lijep.Vrhom prstiju dodirujem njegove usne, na što osjećam kako se izvijaju u poluosmijeh.

"Koliko si već dugo budan?", pitam ga nemrštenom facom i  skrštenim rukama.

"Dovoljno dugo da shvatim da me jedeš pogledom...", otvara svoje oči i naivno gleda u mene...

"Budalo jedna!", gnjurim glavu u njegovo rame, na što me on obgrljuje svojim rukama.

"Tako se je lijepo probuditi pored tebe...", šapuće mi na uho, te ostavlja jedna poljubac na mom čelu...

"Želim ovo uvijek da bude ovako... Da se više nikad ne razdvojimo..."

"I nećemo... Rekli smo, od sad, za zauvijek... Ja sam to ozbiljno mislio...", miluje me pogledom..

"Zauvijek...", spuštam usne na njegove...

...

Leo P.O.V.

Prošlo je već pola sata kako sjedim kao budala i nju čekam, ali ona još ne izlazi. Žene!

"Layla, da li si sad spremna?", mrzovoljno viknem.

"Još ne!", čujem kako viče iz kupatila... "Još pet minuta..."

Da, baš... Tih pet minuta je bilo prije pola sata...

Napokon, čujem vrata kupatila, a zatim i lupkanje potpetica. Osvrćem se prema vratima, na kojima stoji ona. K vragu, tako je jebeno prelijepa.

Na licu ima samo malo šminke, dok joj je kosa ravna i spuštena do ramena.  Ustajem se i odlazim prema njoj, te ju vučem u zagrljaj. Tijelo joj drhti pod mojim rukama, dok joj ljubim usne.

"Layla, želim te!", govorim joj dok rukama stežem njenu stražnjicu, a usnama ljubim njen vrat, i dio izmedju njenih grudi, onoliko koliko mi majica dozvoljava.

"Leo, stani... Nećemo...", kroz uzdahe govori, i riječima želi da stanem, dok ju tijelo odaje.

"Layla, želim te!", bezobrazno joj govorim dok podižem njenu suknju s njenih kukova naprema gore.

"Onda me uzmi!", skače, te nogama obgrljuje moj struk.

...

"K vragu, sva sam sad pogužvana!", duri se na mene, dok u liftu namješta svoju odjeću, koja je ionako odlična.

"Nisi se žalila kad sam ti prije pola sata gužvao nešto drugo...", smijem joj se bezobrazno.

"Kretenu!", na isti način vraća.

"Ne brini, za danas nije gotovo... Dobit ćeš ti sljedeću dozu kasnije...", namigujem joj, na što se crveni..

Trenutak prije nego se lift otvori, sočno ljubim njene usne, a zatim joj govorim: " Držimo se plana.".

Nakon što potvrdno klimne glavom, izlazimo iz lifta i upućujemo prema Harryjevoj kancelariji...

...

"Molim?! Kako sad to? Layla, ne možeš to uraditi...", Harry bijesni na Laylu, dok ja zadovoljno sve posmatram sa strane.

"Harry, oprosti... Ja, dugo sam razmišljala i shvatila da to ne mogu napraviti... Oni su moji roditelji...", Layla mu naivno govori.

"Ali, Lalya, kako to možeš reći nakon svega? Pa k vragu, ne možeš mi to sad napraviti!", Harry prstima prolazi kroz kosu, poznajem ga, uvijek to radi kad je nervozan.

"Žao mi je Harry!", okreće mu ledja i odlazi prema prozoru.

"K vragu, k vragu! Sav moj plan propada..."

Gledam ga kako se pati, pa odlučujem da još malo napnem situaciju.

"Harry, Harry... A lijepo sam ti rekao da joj ne vjeruješ.. Da ju ne uključuješ u plan, ali me nisi slušao..."

"Leo, ne diPr, molim te...", vidno je ljut.

"Harry, upozorio sam te da to ne radiš... Rekao sam ti da je ona slaba, da neće izdržati... Da će ti plan propasti...", prcam jače, namjerno.

"Ne mogu da vjerujem, jednostavno, ne mogu! Leo, daj joj otkaz! Otpusti je!", prstom mi naredjuje...

"Ali, ne mogu Harry..."

"Kako ne možeš?! Pobugu, želim da joj daš otkaz!", urla na mene...

"Ali, Harry, kako da dam otkaz svojoj djevojci?"

"Ne zanima me kako, samo...", urla, a zatim staje... "Molim?", izbezumljeno me gleda... "D... Djevojci?"

Više ne mogu... Osmijeh silazi na moje lice, te pružam ruku prema Layli, koja se cerka pored prozora.

Nakon što dodje u moj zagrljaj, Harry se još više pogubi...

"Ja ništa ne razumijem sad...", sjeda na svoju stolicu, i blijedo nas gleda.

...

Nakon što smo mu sve ispričali, Harry skače u naš zagrljaj i veselo nam čestita, grli nas i ljubi.

"Pa to! Uvijek sam navijao za vas dvoje, uvijek!"

"Dobro je, Harry, smiri se...", guram ga od sebe i brišem lice od njegovih, namjernih, mokrih poljubaca.

"Tako sam sretan zbog vas, kunem se... Ali, čekaj... Reci mi, Layla, ovo je bila šala... Ovo da se ostavljaš osvete? Reci da je bila šala... Reci da si uz nas..."

"Naravno Harry... Dala sam ti riječ, osvetit ćemo se, zajedno...", gleda čas u mene, čas u Harryja. Zbilja je snažna.

Za razliku od nje, ja i nisam. Prpa me što sad moram do Linca, da mu kažem da se ona, Emily, vratila...

"Oprostite na smetnji...", jedna od Harryjevih sekretarica ulazi... "Gospodine Dawson, ovdje je jedan dečko, po imenu Liam, kaže da Vas hitno treba..."

Liam? O, k vragu! Dječak iz bolnice! Jebem ti, potpuno sam zaboravio na njega.

"Uvedite ga, molim Vas, neka udje..."

Odjednom, osjećam kako mi srce lupa sto na sat. Nakon što se njegova silueta pojavi ispred mene, ostajem bez daha. Sav je crven, a oči su mu mutne, vjerovatno od plakanja. Ne liči na sebe nikako...

"Liam?", tiho dozivam njegovo ime, i pokušavam da mu pridjem, ali me ledi njegova rečenica:

"Leo, pomozi... Oteli su je! Oteli su Emily..."