Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

42. Sjećanje.

Leo P.O.V.

Hladno je. Hladni zidovi, a oko mene mrak. Već par sati ležim sklupčan u malenoj sobici, gdje se ne mogu ni ispružiti, a bol po cijelom tijelu me kida. No, trpim. Moram.

Jezikom prelazim preko usana, osjećam okus krvi... Ili je nos, ili je usna raskrvavljena.

Odjednom, čujem škripu starih vrata, a svjetlost koja ulazi u sobu, automatski me tjera da sklopim oči. Valjda sam se već privikao na mrak, pa mi je sad ova svjetlost prejaka.

Osjećam nečije ruke na sebi, kako me silom izvlače napolje. Nemam snage da se oslonim na noge, da stanem.

"Gospodjo, evo ga.", čujem iznad sebe muški glas, a zatim, ruke tog čovjeka me bacuju na tlo.

Otvaram jedva nekako oči, te kroz maglu, ispred sebe vidim par crnih cipela. Pogled dižem gore, niz te gole noge, pa sve do lica, gdje shvatam da se, prekrštenih ruku, nalazi ona. Grace.

Nemam snage da se pridignem na noge, da ju golim rukama zadavim, a umirem od želje.

"I onda, sirotane? Jesi li razmislio o mom prijedlogu?"

Podižem pogled prema njoj dok se rukama oslanjam o tlo, "Rekao sam Vam već... Nikad neću odustati od Layle, nikad!"

Vidim kako osmijeh s njenog lica nestaje, kako mijenja boju. Vjerovatno bijesni, a sad ja, nabacujem osmijeh na svoje ranjeno lice i podrugljivo ju gledam.

Vjerovatno se nije nadala da ću i nakon svih udaraca i mučenja ostati dosljedan Layli i našoj ljubavi.

"Znaš... Ne znam zašto, ali nisam ni vjerovala u to da ćeš mi nešto drugačije reći...", stavlja ruke na bokove i polako hoda, tamo-ovamo, dok zvuk njenih potpetica po napuštenom skladištu, tutnji u mojoj glavi. "Valjda jer si takav, sirot, siromašan, nemaš šta izgubiti, pa te nije ničeg ni strah... Usput, našao si bogatu, naivnu budalu, zašto sad da odustaneš od nje zbog par modrica, jesam li u pravu?", prekriženih ruku na prsima, nastavlja da hoda.

"Vi ne znate šta pričate... Mene ne zanima Layla zbog Vašeg, prljavog, novca... Nikad me novac nije zanimao...", cijedim kroz zube, stišćući svoje ruke u šake.

"Hah, molim te, ne laži... Nemaš potrebe, sad kad su sve karte pred nama otvorene..."

Bijes kola mojim tijelom. Znam da priča laži, ali ne želim s njom da se raspravljam. Niti da joj objašnjavam o stvarima koje ona ne razumije...

"Gospodjo, nemam ja s Vama šta da razgovaram i da Vam objašnjavam. Već sam Vam rekao, s Laylom nisam zbog novca. Vjerovatno Vam je teško u to povjerovati, ali eto, vidite, nisu svi kao Vi...", sav zadihan, uspijevam da se podignem s poda u sjedeći položaj.

"Znaš, Leo, za osobu čiji život zavisi od mene i moje naredbe, jako si hrabar.", osjetim njen pogled na sebi.

"Moj mi život bez Layle nije važan. Rekao sam Vam, neću odustati od nje, ni pod koju cijenu, pa ni zbog svog života...", hrabro joj odgovaram, jer ne bojim je se. Nimalo.

"Tako znači...", opet hoda tamo-ovamo, sa zamišljenim izrazom lica. "Ako ne bi po cijenu svog, da li bi onda, možda, po cijenu nečijeg drugog života primijenio mišljenje?"

Gledam u nju, a na njenom licu vidim neki bolesni osmijeh. Kunem se, po prvi put sam osjetio strah gledajući u njene oči, pune mržnje.

"Ne razumijem...", promrmljam, plašeći se onog najgoreg.

"Uvedite ga...", promrmlja, te glavom pokaže svojim ljudima na malena vrata.

Iz jedne sobice, izvlače tijelo muškarca. Da li je živ ili mrtav, ne znam. Bacaju ga na tlo, pod moje noge, gdje moje lice rosi znoj, a srce strah, strepnja, bol.

"Tataa...", moj glas zadrhti gledajući u oca, koji polumrtav leži ispred mene, prepun modrica na licu i tijelu.

"Platit ćeš mi, Grace!", pokušam da ustanem, ali me s ledja neko jako udari u noge, i opet padnem.

"Momče, pazi kako pričaš s gospodjom...", jedna od njenih gorila me upozorava, a ja ludim. Nemoćan sam.

Tapkanje njenih potpetica se opet čuje, prilazi na par koraka od mene, te se spušta dole.

"Sam si kriv... Na vrijeme sam te upozorila da se makneš od Layle... I sad, još jednu ti šansu dajem... Imaš još malo vremena, ali ako požuriš i na vrijeme oca odvedeš u bolnicu, možda doktori i uspiju da ga spase... Reci, šta si odlučio? Da li ćeš nastaviti da se boriš za Laylu, ili ćeš zauvijek nestati iz njenog života i tako spasiti očev?"

...

Budim se iz sna, još jednom ista noćna mora, koja me proganja od onog dana. Nikad neću zaboraviti sve što mi je ta žena napravila, nikad ..

Sav mokar, ustajem sa stolice i odlazim do kupatila, gdje se malo umivam da dodjem sebi. Vraćam se nazad i sjedam na malu stolicu, pored oca. Koliko dana je već prošlo, a on ne reaguje. Strah me, strah da ću da ga izgubim, da ću ostati bez njega.

Stavljam svoju ruku na njegovu, dok mojim licem liju suze. Kako i ne bi, kad znam da se sve ovo desilo zbog mene. Ja sam svemu kriv.

Glasni jacaji se otimaju iz mojih grudi, ne mogu prestati da plačem. Odjednom, na svojoj ruci osjećam blagi stisak. Kako?

Podižem pogled na očevo lice, a moje srce zatreperi kad ugledam njegove oči poluotvorene, kako me gledaju...