Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

71. Uništili su joj život.

Leo P.O.V.

Gledam ju kako tu, ispred mene, roni suzu za suzom, dok ispija čašu za čašom crnog vina. Dobro, nisam naviknut da ju vidjam kako pije, ali nemam pravo da joj prigovaram.

Jebo te, prije samo par sati je saznala da je godinama živjela u zabludi. Svi ljudi kojima je vjerovala, varali su je ili lagali, ili izdali...

Uništili su joj život.

Gledam ju, i nije mi lako. Boli me svaka njena suza, jer znam kako se osjeća. Znam da je slomljena, i da se sad kaje zbog svega, ali koliko god da mi je žao, koliko god da znam da je bila prevarena, ne mogu joj oprostiti.

Ne mogu joj oprostiti godine koje sam proveo sam, u suzama, smišljajući plan kako da se osvetim, a da ostanem pribran kad ugledam njeno lice.

Ne mogu joj oprostiti ni sve one trenutke koje je provela s Williamom, s tim čovjekom koji ju je iskoristio za svoj pakosni plan.

Ne mogu joj oprostiti godine nejavljanja, sve riječi uvrede, poglede pune prijezira, i njeno ostavljanje kad sam ju najviše trebao.

Mogu joj biti prijatelj, pružiti utjehu, oslonac i rame za plakanje, ili bilo kakvu pomoć, ali opet joj vjerovati i dati sebe, to je nemoguće...

"I šta planiraš dalje?", pitam ju, pripaljujući cigaretu.

"Nemam pojma... Valjda, negdje moram otići. Znam da u onu kuću više nikad neću..."

"Layla, zar ne misliš da bi se nekome trebala javiti? Vjerovatno su svi zabrinuti, pa jebote, samo si tako nestala s vjenčanja..."

"Da se javim... Kome? Majci, ili bolje rečeno, kurvi, koja je sjebala sav moj život i mene samu, ili pak njemu, Williamu, zaručniku koji me kupio od nje, kojoj je cijelo ovo vrijeme bio pomagač?", s kiselkastim osmijehom cijedi kroz zube, a jasno mogu da vidim knedlu kako klizi niz njeno grlo.

"Možda Oliveru? On je još jedini u toj priči ispao otac, zar ne misliš tako?"

"Leo, nisam više sigurna u ništa... Pa ni u to...", gledam ju kako briše suzu s lica.

Da, izgubila je povjerenje čak i u oca, iako mislim da tu griješi. Jer, sve ove godine o njemu ništa nisam saznao, osim da je brižan otac i suprug, koji i ne sluti što je sve njegova supruga radila, i što li je u stanju još da uradi.

Da li treba Layli da ispričam sve u vezi Harryja i njenih roditelja? Ne, ionako je dovoljno sad povrijedjena... Nije još vrijeme.

I mene i nju, iz razmišljanja prekida zvono mog telefona. Jebo te, zaboravio sam da sam ga upalio kad sam Lincu pisao poruku.

Odmah uzimam mobitel u ruku, a na ekranu vidim Isaacovo ime.

"Halo?", javljam se, gledajući u Laylu koja ne liči na sebe.

"Stari, jebo te! Nemaš pojma šta se desilo, nemaš pojma!", Isaac viče s druge strane.

"Polako Isaac, smiri se... Šta se desilo...", pitam ga, iako već znam zbog čega zove.

Nakon što mi je prepričao scenu s vjenčanja, i sve o Laylinom bijegu o kojem sam odavno saznao, uvjerio sam ga da sam ja dobro i da želim biti sam.

Layla se je malo nasmijala, nakon što je shvatila da me Isaac zove samo kako bi mi rekao, sretnu vijest...

"Traže te, svjesna si toga..."

"Da... Vjerovatno su svi izvan sebe, zamisli koju sam pomutnju napravila... Mala bogatašica, osramotila dvije porodice bijegom s vjenčanja, već vidim naslove u novinama...", na eks ispija čašu vina.

"Da.. Žuta štampa će biti puna..."

"Leo, ja zaista ne znam kud da odem...", sa suzama se okreće prema meni.

"Nikud Layla, ovdje si na sigurnom, neko vrijeme. Nikom neće pasti na pamet da te traži kod vječnog neprijatelja, zar ne?", otpijam jedan gutljaj.

"Jesi li ti ozbiljan?", s nevjericom me pita.

"Jesam, naravno ako ti želiš..."

"Pa da, ovdje sam vjerovatno najsigurnija... A ti? Gdje ćeš da odeš?"

"Ne brini za mene... Nije ovo jedini stan koji imam...", smiješim joj se, te ustajem po novu bocu pića, ali me prekida glasno lupanje na vratima.

Layla odmah skače s poda, te širom otvara modre oči. Vidim joj strah u njima, posebno kad počne da me preklinje da ne otvaram vrata, da su to oni, da su je pronašli...

Njen strah i u meni budi nemir, Bože, da li su je stvarno pronašli?