Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

23. Faza očaja.

Layla P.O.V.

Jedna suza klizi niz moj obraz i shvatam da ne mogu dalje. Guše me osjećaji koje nosim i krijem u sebi, guše me ljudi oko mene, svi...

Osjećam kako više nemam izlaza i kako nikad ništa neće, opet, biti dobro... Možda je najbolji način da okončam ovu bol, da prvo okončam sa životom...

...

Layla Harrison

"Layla, presretna sam... Nikad sretnija bila nisam...", Emma sva uzbudjena priča Layli dok koračaju školskim hodnikom.

Kako i ne bi bila sretna kad ju je upravo Isaac pozvao van... Da, čudo nad čudima, pravi šok...

"Samo se smiri... I dobro otvori oči večeras... Ostani svoja i ne daj mu da te na nešto nagovori...", Layla je savjetuje, a njenom glavom se mota pitanje otkud njoj pravo da nekog savjetuje, kad je ona sama svoj život upropastila.

Duboki uzdah se otima iz njenih prsa, a zatim ulaze u učionicu. Skoro svi sjede već na svojim mjestima, pa čak i on.

Srce u grudima joj najednom lupa jače, a njeno čelo rosi znoj samo dok ga gleda. Glava mu je spuštena, dok nešto šara po svesci. Crna ugljena kosa se sjaji, tako da bi Layla sve dala da kroz nju prodje prstima, no, zna da od toga više nikad neće biti ništa...

Lagano prilazi prema svojoj klupi i sjeda. Zatim, grabi svoj crni ruksak sa stola, u namjeri da izvadi stvari potrebne za sljedeći čas, ali i ne sluti šta se tamo nalazi.

Najednom, kao da rukom osjeti nešto čudno dok pretura po torbi. Njene oči se širom otvaraju, a srce joj lupa kao ludo, od straha. Još kad je nakon par trenutaka vidjela kako iz torbe gmiže ogromno veliki bauk, vrisnula je iz sveg glasa.

Cijeli razred je gledao u nju, kako kao luda paniči i vrišti, a niko nije imao pojma zašto. Emma i par djevojaka prišle su joj s namjerom da ju smire, ali nije im uspijevalo.

"Layla, šta se dešava? Jesi li dobro?", Emmin glas nije dopirao do nje, jer je još uvijek bila u potpunom šoku.

Nakon par minuta, malo se je smirila, a onda je šapućući tiho rekla: "ogromni bauk je bio u mojoj torbi..."

"Ma daj Layla, kakav bauk?", Emma je čudno gledala u svoju prijateljicu.

"Kažeš bauk?", najednom, začuo se Leov glas...

Oči svih više nisu bile na Layli, nego su posmatrali njega, kako stoji kraj njenog stola s njenom torbom u rukama.

"Ovdje nema ništa, a pogotovo nema tog nekakvog pauka o kojem dama priča...", Leo je prstom pokazao na torbu koju je držao.

"Kako nema? Kunem se da sam ga vidjela...", Layla je povisila ton, jer joj je već postalo jasno šta Leo sprema.

"Ljudi, rekao sam vam već ... Ova je djevojka luda... Nadam se da ste se sad i uvjerili...", slegnuo je ramenima potpuno ležerno, kao da ne priča o Layli, o djevojci koju je još nedavno navodno volio.

"Ma šta pričaš ti??! Ovo je tvoje maslo, je li tako??? ", Layla je skačila na noge, a onda se unijela licem u njegovo.

"Rekao sam ti već... Sve ću uraditi da napustiš ovu školu i vjeruj da hoćeš... Pogledaj oko sebe, svi te gledaju kao običnu ludjakinju... Zapravo, ti to i jesi...", prumajući je snažno za nadlakticu i tako približavajući je sebi, Leo joj tiho šapuće na uho.

"Leo! Ne idi, duguješ objašnjenje i meni i svima ovdje prisutnima!", Layla povisuje glas i hvata Lea za podlakticu i sprječava ga u namjeri da ode, jer ne može na ovom ostati.

Leo se okreće prema njoj, a zatim pogled spušta na njenu ruku na svojoj, i pravi facu gadjenja.

"Smakni tu ruku sa mene... Tvoj dodir mi se gadi!", hladno joj govori, s tišim tonom.

Jedna suza titra u njenom oku, a zatim, potpuno slomljena, ona lagano smačinje svoju ruku s njegove.

"Rekao sam ti već, nemoj sa mnom da imaš nikakve kontakte, ni pogledom, a kamoli dodirom.", hladno joj govori u lice, bez imalo oklijevanja.

"Zar ti mene toliko mrziš?", jedva uspijeva da ga pita, a da joj ne pukne glas, iako je na rubu plača.

"Iz dna svoje duše!", njegove riječi ju lome, dok ga gleda kako joj okreće ledja i odlazi.

Osvrće se oko sebe, svi ju gledaju baš kao ludjakinju. Odlazi do svoga mjesta, grabi svoje stvari i odlazi.

...

"Layla, Layla...", Emmin glas ju je dozivao dok je trčala za njom po školskom pločniku, ali ona nije stajala, nastavljala je da trči.

Ipak, u jednom momentu gubi snagu. Ne može više. Zastala je dok je njenom glavom tutnjao zvuk Emminih potpetica.

"Layla...", Emma ju još jednom tiho doziva.

Laylino lice počinje da se grči. Bez razmišljanja okrenula se prema Emmi i bacila se u njen zagrljaj, zagrljaj koji joj je bio prijeko potreban.

"Emma, pomozi mi... Kunem se, nemam više snage...", pričala je sva u jecajima...

"Smiri se draga, ja sam tu...", milovala je njenu dugu kosu.

"Emma, jesi se sad uvjerila. Ovo je još jedna spletka u nizu. On sve radi kako bi me izbacio odavde. Vidiš na koju sad kartu igra, sad želi da vas okrene protiv mene, jer tako jedino može da dobije što želi."

"Layla... Smiri se... Ne brini... Sve ce biti OK... Već ćemo mi njemu pokazati."

"Vjeruj da i hoću... Meni je dosta...", Layla je obrisala suze sa svog lica, a zatim je zgrabila mobitel u ruke, brzo kucajući neki broj, dok ju Emma čudno gledala.

"Koga zoveš?", Emma ju je upitala, no nije bilo odgovora. Layla je suviše bila skoncentrisana jna poziv.

"Halo, William, jesi ti?", nakon par trenutaka progovorila je, a Emmine oči su se širom otvarile jer je bila svjesna da njena prijateljica pada u očaj.