Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

62. Ljubav godine ne ruše.

Leo P.O.V.

Bude me nečije ruke oko moga vrata, a miris Gucci parfema samo mi je podsjetnik da se radi o Angelini. S boka se okrećem na ledja, te otvaram svoje oči, pred kojima sijeva njen sneni lik, njene bambi oči i crna kosa rasuta svud oko nas.

"Sinoć sam zaspala čekajući te...", tužno prozbori.

"Da... Sinoć sam kasno došao, bio sam s Isaacom i Harryjem...", protrljam oči desnom rukom.

"U zadnje vrijeme, često si s Isaacom tim...", priča dok prstima prelazi preko mojih prsa, pa sve niže dole.

"Da... Proteklih mjeseci kao da nadoknadjujemo izgubljeno vrijeme. Godinama nismo bili u kontaktu...", ruku stavljam ispod glave, i pogled usmjeravam u plafon.

"On? Je li dobro?", ona se podbača na ruku, i zamišljeno gleda u mene.

"Valjda, koliko je to moguće biti poslije gubitka oca..."

Iskren da budem, divim se Isaacu, čija se snaga i upornost svaki dan sve više vidi. Kroz protekle mjeseci, na neki način, oporavio se od smrti oca. Nije mu jednostavno, vidim to na njemu, ali svejedno se bori, ne da se.

Valjda zbog majke. Ostala mu je još jedino ona. A, valjda i zbog obećanja koje je dao ocu, da će postati jednako, ili čak i više, uspješan kao on. I zaista, odlično se snalazi u svom holdingu, s tonom posla. Kao mladi direktor, ima viziju koju slijedi. Ima i dobre žene oko sebe, u par navrata, kad sam bio kod njega, primijetio sam sve te zgodne sekretarice, koje ga gutaju pogledom, a on, mrtav hladan...

Vjerovatno da neke i kreše, ali to mu ne donosi iskren osmijeh na licu. Poznajem ga, ne mora mi reći da kad mu pogled odluta u daljini, sanja i mašta o svojoj ljubavi iz mladih dana. Znam da mu je Emma još bolna točka i da se nikad nije oporavio od nje. Nije ju zaboravio i u potpunosti shvaćam njegovu bol, jer ja osjećam isto za Laylom.

"Leo, daj, pa i ne slušaš me...", Angelina bijesni, a u isto vrijeme me tužno gleda.

Zatim, plahtom prekriva svoje gole grudi i pokušava da napusti krevet, ali ja ju zaustavljam.

"Hej, malecka, gdje ćeš?"

"Leo, molim te, pusti me..." pokušava da se izmigolji iz moga stiska, a mogu osjetiti po njenom glasu da je na rubu suza.

"Andji, hej, stani... Reci mi, šta se dešava?", uporan sam, kao i obično.

"Ništa Leo... Molim te, nije važno..."

"Andji, važno je... Molim te, sjedni da pričamo...", vidim da malo popušta.

Ruku stavljam na njen obraz i osjećam suzu. "Zašto plačeš?", pitam ju, ali ne odgovara.

"Leo, ti mene ne voliš, zar ne?"

O Bože, šta me to pita?!

Automatski povlačim ruku s njenog obraza, njene riječi me prže kao plamen jake vatre. Osjećam i kako ta vatra razara moje grudi, jer svjestan sam da ju ne volim, a ne mogu joj ni lagati.

"Andjelina, otkud sad to? Pusti to... Ja..."

"U redu je, Leo, svjesna sam svega...", opet pokušava da ode iz kreveta, ali opet ju zaustavljam.

Ovaj put objema rukama obuhvatam njene obraze i pogled upirem u njene oči, koje su zamagljene od suza.

"Andjelina, neću te lagati. I ne želim! Svjesna si svega, od samog početka. Nisam ja za ljubav, odavno. Niti znam da volim. Ali, otkad sam tebe upoznao, promijenio sam se... Dosta... Više nemam mnoštvo žena, sad si samo ti u mom životu. Ne znam šta to treba da znači, niti kako da prevedem, ali ne želim da te izgubim...", vidim kako joj na licu titra osmijeh.