Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

60. Šokantna vijest.

Layla P.O.V.

Sivilo i neka teška vremena su se nadvila nad mene. Imam osjećaj da mi nikad gore bilo nije, i da mi ništa ne ide kako treba.

Poslije incidenta koji se desio s mamom, njeno stanje je postalo samo gore. Pitam se, dok ju gledam svu nikakvu, s čim je zaslužila sve ovo? Dobro, priznajem, nije ona uvijek bila majka za primjer, ali mislim i da nije tako loša osoba.

Srce mi se cijepa dok gledam oca kako bdije nad njom, te sve čini kako bi se ona osjećala bolje. Iako je godinama ona njemu stvarala neke probleme, on nikad nije odustao od nje... Nastavio je da ju voli kao i prvog dana kad ju je upoznao. Zaista, divim se njegovoj snazi i želji da s njom provede ostatak života.

Što se poslovnog života tiče, tu mogu reći da stvari i štimaju, donekle... Kad kažem donekle, pretežno mislim na to da dobro poslujemo, sve je krenulo na bolje, prihod se troduplo povećao, i ako ovako nastavimo, za tri mjeseca, kad će se napuniti godina kako radimo za Dawson company, s tim novcem ćemo se moći opredijeliti opet na svoju kompaniju. Istina, neće biti lako opet steći klijente, ali vjerujem da ćemo uspjeti. Uradit ću sve što je u mojoj moći da uspijemo, i da se jednom zauvijek riješim prokletog Lea.

Da, onaj dio koji se odnosi na donekle se odnosi najviše na stanje u firmi kad se radi o Leu. Poslije one noći i njegove zabave, stvari su još gore. Prvenstveno, jer znam , iako on ne želi da prizna, da je namjerno izazvao moju majku, on je jedini krivac za svako zlo koje nas je snašlo.

Da stvar bude gora, danima moram da trpim njega i onu drolju, kako je on naziva, Andji.

Molim ja tebe, Andji?! Kao neko ime za životinju! Još kad god vidim njenu odvratnu facu, spuca me neki bijes...

U mojoj glavi još odzvanja njeno glasno stenjanje, proklinjem samu sebe što sam tu noć na zabavi i pošla za njima, te još kao budala stojala iza vrata te sobe gdje ju je on... Zna se šta. A da stvar bude gora, sve bih dala da sam ja bila na njenom mjestu.

Tako već danima gledam ili slušam njihovo cerekanje po hodniku, iako se trude da u mom prisustvu budu normalni. Ali, opet, nevolje kao da me hoće, pa sam ih jedan dan zatekla u liftu u sred posla, a drugi u toaletu... Te scene su mi postale noćne more, dešava mi se da se navečer budim, sva mokra, od bijesa i muke.

Što se Williama tiče, ni tu nije ništa kako treba. U zadnje vrijeme, počela sam da ga izbjegavam, a o tome koliko smo se udaljili kad je intima u pitanju, ne treba ni da pričam.

Ne znam što da radim, ali ako se ovako nastavi, samo mogu da poludim. Više mi ne prijaju njegovi dodiri, štoviše, gade mi se.

Često se dešava da navečer legnem i kad sklopim svoje oči, odlutam daleko, godinama unazad, na vrijeme kad sam bila mlada i luda, i kad sam iskreno bila zaljubljena.

Iako je toliko vremena prošlo, ja se još savršeno sjećam svakog trenutka koji sam provela s njim, našeg prvog puta, njegovih usana i dana kad mu je pogled bio sjajan i topao, a ne ovako taman i mrk, kao sad.

Bože, pomozi mi da ova noćna mora završi! Pomozi mi da izdržim još malo, a onda ga maknu zauvijek od mene.

...

Još jedan dan u ovom prokletom uredu i u njegovoj blizini. Kunem se, ne mogu više...

Vidi, skoro je deset sati, a njega još nema. Par puta sam izlazila, kao po kafu, samo da bih vidjela da li je ona tu, ali ne... Ni nje nema...

Nakon još pola sata čekanja, konačno čujem njihove glasove... Brzo ustajem sa stolice do vrata, te ih malo otvaram.

Do djavola, šta ja ovo radim? Prisluškujem?

Pokušavam da zatvorim vrata, ali neki mi djavo ne da. Oči kao dva klikera samo prate njih, koji se cerkaju tu ispred... Kako je krenulo, još će je povaliti na stolu..

"Dobro jutro...", pozdravljam ih nakon što se dobro nakašljem, te se uputim prema aparatu za kafu.

Pa šta sam kafa od jutros popila, tri dana neću moći zaspati.

"Dobro jutro...", ona odgovara i skače sa stola, dok rukom navlači suknjicu, koju je vjerovatno on podignuo, prema dole. On, naravno, ne progovara.

Uzimam svoju kafu i vraćam se nazad u ured, a nakon par minuta ulazi i on. Dobro poznati miris parfema ulazi u moje nosnice. Sklapam oči, taj me miris svaki put podsjeti na neka ljepša vremena.

Gledam ga ispod oka, kako sjeda na svoje mjesto, opet glumi velikog šefa. Odmah se, bez riječi, naravno, baca na posao.

Neko vrijeme smo radili u tišini, a onda je tu napetost i neugodnost, prekinulo zvono mog mobitela. Kako je davno dao stroge naredbe da se mobilni ne smije koristi u tijeku radnog vremena, ime koje je pisalo na ekranu bilo je jasan znak da se moram javiti.

"Molim...", tiho sam rekla praveći se da ne vidim njegov rigorozni pogled ispod obrva.

"Da, da, ja sam... Pa otkud ti da zoveš?"

Odjednom, rečenica koju sam čula, zaprepastila me.

"Ja.. Ne znam šta da ti kažem... Dolazim odmah k vama..."

Prekinula sam poziv, na što se on odmah namrgodio i počeo s prodikama.

"Gospodjice Harrison, mislim da sam bio dovoljno jasan kad sam Vam rekao da se mobitel ne smije koristi u tijeku radnog vremena.. "

"Da, ali...", pokušala sam da mu nešto kažem, ali me opet prekinuo.

"I odmah da znate, to što ste rekli da dolazite, ne znam ja gdje, od toga nema ništa, jer Vi niste na pijaci, nego na poslu..."

Podignula sam pogled prema njemu, a on je bio ljut i namrgodjen. Bože, kako da mu kažem? Da li da mu kažem?

"Gospodjice, jeste li me čuli što sam Vam rekao?", naravno, uvijek je čekao potvrdan odgovor na svoje naredbe.

"Upravo me je Emma zvala. Leo, Isaacov otac je umro... Mislim da treba da znaš...", smogla sam dovoljno hrabrosti da mu to kažem u jednom dahu, jer znala sam da mu toliko važnu stvar ne mogu prešutati.

Mogla sam da vidim kako se njegovo lice mijenja. Istina, nemam pojma u kakvom je odnosu s Isaacom, ali znam kakvi su nekad bili. Ne bih mogla sakriti od njega tako nešto, nikad...

Spuštam pogled s njegovog lica, koje je porpimilo tugu, na laptop i nastavljam s radom, ali me njegov glas prekida.

"Layla, možeš ići... Uzmi si slobodnih dana koliko ti je potrebno..."

Na to je ustao, te se izgubio iz ureda. Uspjela sam jednom da ga pogledam u oči i mogla sam jasno da vidim suze u njima.

Da, veliki Leo Dawson plače...