Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

41. Vjeruj mi.

Leo P.O.V.

Veliki sat na bijelom zidu otkucava sekundu po sekundu. Evo, sve mi se čini da jedna traje koliko i godina. Osjećam kako se moje oči već i same sklapaju, ali ne dam snu da me svlada. Ne smijem zaspati, ne sad, dok se radi o životu i smrti.

Osjećam i blago peckanje na licu, modrice i udarci koje sam zadobio još s vremena na vrijeme zabole, te me podsjete na sve ove zadnje dane koje sam nekako preživio.

Jesam, preživio sam ih, ali šteta što sam pao na zadnjem ispitu, kad je bilo najpotrebnije da se borim. Oni su me slomili, dirnuli su me tamo gdje sam najslabiji, dirnuli su u moje sve.

Rukama trljam svoje lice, okrećem se prema krevetu u kutku bijele sobe, bacam pogled na neke velike aparate kao da se ja razumijem u njih, pa uvjeravam sebe da je sve u redu. Iako glasić u meni govori kako ništa nije.

Ustajem i odlazim u kupaonicu, hladnom vodom umivam svoje lice, da se razbudim. Malo dolazim sebi, a zatim se opet vraćam na isto mjesto, na malu crnu, jako neudobnu, stolicu pokraj kreveta, te se namještam što udobnije mogu.

...

Sati prolaze polagano, a još nikakve promjene nema. Sve je isto. Isti otkucaji srca na onom aparatu, ista poza u krevetu. Isti ja, pored, samo zabrinutijeg izraza lica.

Kako sam se već skoro ukočio od par satnog sjedenja, ustajem da malo protegnem noge. Iz radoznalosti, otvaram vrata tako da malo provirim napolje, ali mislim da je to bila pogrešna ideja.

Udari me strujni udar kad u velikom, dugom hodniku, popločenom bijelim pločicama vidim njen lik. Istog momenta, bijes me obuzme cijelog, dok se pred mojim očima vrte slike njihovih udaraca i njenog osmijeha, njenog uživanja dok je to gledala.

Kunem se, Grace, kad ovo sve prodje, platit ćeš mi! Kunem se!

Odmah do nje, vidim i njega. Onaj, William. Ne razumijem, šta on i Grace rade ovdje? Da nije...? Pa nije valjda da...?

O, ne, pa to nije moguće...

...

Nakon što sam dobro omotrio i uvjerio se da nema nikog na vidiku, lagano prilazim vratima sobe iz koje su njih dvoje maloprije izišli.

Lagano ih otvaram, a iz sobe me zapahnjuje neki čudan miris. Po prvi put, ne osjećam njen. Srce u mojim grudima zatreperi kad u krevetu, u uglu sobe, ugledam nju, blijedog lica i usana, bez svijesti.

Do vraga, Layla, šta ti se desilo?

Prilazim bliže njoj, a moje ruke drhte. Drhtim sav, od neke tuge, jer ne mogu ništa učiniti da joj pomognem. Polahko, spuštam svoje prste na njeno lice. Tako je topla i mila.

Spuštam ruku na njenu, i lagano je stišćem, sve bih dao da znam da li može da osjeti moj dodir.

"Malena, zašto je sve protiv nas?", nesvjesno na glas izgovaram, a odjednom, na ekranu pored mene crte njenog srca počeše ludo da skakuću.

O, ne... Do vraga, šta se dešava?

Izlazim brzo napolje, i skrivam se iza zida, a niz hodnik nastaje strka. Svi trče u njenu sobu, a ja kao skamenjen ostajem na istom mjestu i samo molim Boga da ju sačuva.

Nakon nekog vremena, iz sobe izlazi sestrica, a nakon nje i doktor. Mora da se ustabilila.

Malo nakon njih izlazi i ona, Grace, s osmijehom na licu?! Pa kako se ikako može smijati u ovakvim trenucima...

Ludim, dok gledam njenu facu. Ludim, želim da ju ubijem... Ludim, a nisam u situaciji da mogu bilo šta da uradim.

Nakon što je otišla, odlazim do vrata njene sobe, koja su malo otvorena. Srce u grudima mi se steže dok ju gledam kako leži, sva blijeda i izmorena, a kraj nje je on... William.

Gleda ju pravo u lice, miluje pogledom. Neka, ma koliko me god boljelo, dobro je da je on s njom. Ona, sva krhka i nježna, ne bi mogla sama ovo sve prevazići. Bol ju kida, znam to, vidim joj to u tužnom pogledu, zato je sad ovdje gdje je.

Još jednom pogled bacam na njih. Boli me što ja nisam sad kraj nje, ali nema mi druge. Ako ništa, bar znam da je u sigurnim rukama. Znam da ju on voli, zato neće nikom dopustiti da ju povrijedi.

Dugim korakom vraćam se u bijelu sobu, gdje je i dalje sve isto, bez promjene. Sjedam na stolicu do kreveta, a rukama trljam lice. Umoran sam, stvarno jesam...

Ne mogu više, stjeran sam u kut. Sam sam, imam osjećaj da sam sam, a otkad sam nju upoznao naučio sam da kraj sebe imam vjernu sjenu, pratitelja, saputnika... A sad, nemam nikoga.

Hladni vjetar me opustio, ogolio. Srušio je i moj glavni zid, moj stub, smisao mog postojanja... Hladni vjetar, Grace, uništio me za tren oka. Borio sam se, ali sam izgubio. Ne znam šta me više boli; što sam izgubio, ili što sam izgubio od nje?

Ne znam kako ću dalje... Svoju ruku spuštam na njegovu, a glasni jecaj se otima iz mojih grudi. Plačem.

Pogled usmjeravam na krevet, na osobu koja leži ispred mene.

Moj oslonac. Moja snaga. Moj ponos. Moj uzor. Moje sve. Gledam kako njegov život visi pred mojim očima, a nisam u stanju da pomognem.

Bojim se, kao nikad prije, da je ovo kraj, ali vjeruj, bez tebe oče, na ovom svijetu, ni moj život nema smisla...

Vjeruj mi, oče!