Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

69. Dan vjenčanja.

Layla P.O.V.

Vrijeme sporo prolazi, dok sjedim tu kao nesposobna, a oko mene letaju najbolji ljudi, profesionalni šminkeri, profesionalni frizeri, koje je majka naručila. Iskrena da budem, nervira me činjenica da iako joj je poljuljano zdravlje, pogotovo psihičko, ona i dalje pati za luksuzom i sličnim stvarima.

No, dobro, ne mogu joj se sad suprostavljati kad je konačno malo živnula... Ovaj dan ona već godinama čeka.

Gledam svoj lik u velikom, bijelom ogledalu, koji je sa strana pozlaćen, i pitam se, koga ja to vidim? U šta sam se ja to pretvorila? Ko me je u ovo pretvorio? Ja sama? Ili, ipak ne... Ili je to ipak bilo ono odvratno biće, kojeg sam nekad voljela više od života, a on me samo iskoristio?

Layla, zašto si i dalje tako glupa? Zašto baš danas, na ovaj dan kad treba da si najsretnija, ti s lica brišeš suzu, kojoj je opet on uzrok?

Dosta Layla, ne čini to više... Ni zbog sebe, ni zbog Williama, koji je nakon svega bio i ostao uz tebe, Layla. Ne odbacuj ga, ne uskraćuj mu sebe i svoju ljubav, jer je niko više od njega ne zaslužuje.

Jednom rukom brišem trag suze koji je ostao na mom licu, te opet vraćam pogled na blijedi lik u ogledalu. Dosta sam propala, vrijeme je da živnem i da konačno budem sretna s čovjekom koji me iskreno voli.

...

"Layla, stvarno si predivna!", Emma mi tiho govori dok kopča korzet vjenčanice na mojim ledjima.

Ja stojim tu pored velikog prozora i pogledom prelazim po ogromnom, zelenom vrtu, gdje su postavljeni stolovi i stolice za doček gostiju. Na samom vrhu, nalazi se veliki oltar, okićen ružama raznih boja, do kojeg vodi dugi, crveni tepih.

Iako su Williamovi htjeli da svadba bude u njihovom domu, na kraju su se složili s tatom da je naš vrt veći i da će moći primiti više gostiju. Još jedna stvar koja mi se ne dopada.

Zaista, smatram da je to glupost toliko ljudi pozivati na vjenčanje... Meni bi dovoljno bilo da su došli roditelji, kumovi i samo najbliži prijatelji, negdje na nekoj pješčanoj plaži, s malim oltarom okićenim bijelim ružama, pored mora, na otvorenom, ali naravno, Grace je skoro pala u trans kad je čula moj prijedlog.

Na kraju, nisam imala izbora, morala sam se pomiriti jer je i William, kao i mama, bio uporan da želi veliko slavlje.

"Evo ga, gotovo!", Emma je radosno uskliknula i odvela me pred veliko ogledalo.

Zaista, samu sebe nisam mogla da prepoznam. Kosa mi je bila podignuta u visoku pundju, iza koje je visio dugi, bijeli veo. Par pramenova kose je bilo izbačeno naprijed, na moje lice, koje je nekako zračilo.

Šminka je još jednom napravila čudo. Prekrila je sve moje nedostatke na licu. Oči su mi bile uokvirene tankom linijom crnog tuša i s jednim tankim slojem crne maskare, tako da je njihova plava boja bila jasno izražena. Usne su mi izgledale malo punije, zbog roskastog sjaja na njima.

Još jednom sam pogled bacila niz svoje tijelo, koje je krasila duga vjenčanica... Bože, da li zaslužujem da nosim bijelo nakon svega?!

"Mila moja, zavidim ti...", Emma je nastavila s pričom... "I ja jedva čekam da Isaac i ja okrunimo našu ljubav brakom...", uhvatila me za ruke dok joj je na licu titrao prekrasni osmijeh.

"I taj će dani doći ubrzo, ne boj se...", nasmiješila sam joj se nazad.

"Da... Joj, prijateljice, ne mogu da vjerujem da se stvarno udaješ.. Volim te do neba!", primaknula me u svoj zagrljaj, dok su suze titrale u našim očima.