Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

83. Ja imam...brata!

Leo P.O.V.

Gledao sam u njegove krupne, crne oči i štirkao svaku njegovu riječ. Iako mu je glas bio drhtav, iako se jasno osjećalo da je na rubu suza, moram priznati da je zadivljujuće hrabar.

Slobodno mogu reći da je čak hrabriji i od mene samog. Iznenadjujuće, zar ne?

U mojoj glavi, bezbroj pitanja... Kad je spomenuo njeno ime, zaledio sam se. Shvatio sam, uzalud paničim... Dječak će mi sve ispričati, dok se malo smiri...

"Pola svog ranog djetinjstva se sjećam, onako, kroz maglu... Možda od neke treće, četvrte godine... Tad sam živio s majkom kod jedne žene, koja se zvala Sofia.

Živjeli smo skromno, ali smo bili sretni. Jedno vrijeme, majka nije imala posla, ali kasnije je počela raditi u jednoj tvrtci, te je naš život, što se tiče finansija, postao bolji.

Emily, kao majka, uvijek je bila najbolja za mene... I na sve je načine pokušavala da ne osjetim očevo neprisustvo, no koliko je to zaista bilo moguće? Dok sam bio manji, nekako joj je i uspijevalo... 

No, prvi problemi su nastali kad sam krenuo u prvi razred. Sjećam se, prvog dana, odvela me pred školu, a moj pogled je lutao po silnoj djeci koju su dovela oba roditelja...

Tad, kako sam počeo da odrastam, sve sam više žalio za očevom sjenom u mom životu.

Prolazili su dani, mjeseci, godine... Ja sam sve više rastao, dok je ona, mama, sve više propadala. Noćima sam znao da se prikradam njenoj sobi i da ju slušam kako jeca, sama pored prozora.

Kad bih ju nekad upitao zašto je tužna, samo bi mahnula rukom, i pozvala me u svoj zagrljaj, gdje bi satima prstima prelazila preko moga lica, i gledala u moje oči.

Živjeli smo tako monoton život, sve do jednog dana kad sam čuo njen razgovor sa Sofiom, gdje joj je rekla da više ne može, te da se vraća u San Francisco. Iako ju je Sofia preklinjala da ostane, 'da opasnost još nije prošla', ona je rekla da više ne može... Da svaki put kad pogleda u moje oči, vidi njega.

Tad nisam povezao na koga misli, ipak sam bio premlad, ali sad... Kad gledam tebe... Sad mi je jasno na koga je mislila..."

Izbezumljeno sam gledao u njega, i u svojoj glavi zamišljao slike njega i nje. Osjećao sam kako je on s njom prošao sve ono što sam i ja u toj dobi.

"Prije osam godina, doselili smo se ovdje. Mogao sam jasno pročitati izraz tuge i sjete u njenim očima... Provela je dane i dane lutajući, tražeći kojekakve ljude i adrese, no svaki put bi kući dolazila sve tužnija i tužnija...

Nakon par mjeseci potrage, smirila se. Tragala je, a ja nisam znao za čim, ali sam znao da traga. Skontao sam da je prestala jer tih prvih dana nikako nije ustajala iz postelje. Samo je plakala.

Često sam znao stojati iza vrata njene sobe i slušati razgovore s Sofiom, gdje bi dugo u noć pričale, a ona bi jecala s riječima kako je zauvijek izgubila dio sebe. Tad je vjerovatno mislila na tebe... I na... Njega... Lincolna.

U San Franciscu sam doživio mnogo sretnih trenutaka. Iako je mama bila sve tužnija, ja sam pronalazio smisao svog života. Upoznao sam Katty, i ona je unijela boje radosti u moj život... Znaš, sad kad razmišljam, shvatam da je ona ta koja me dovela do tebe..."

Da, istina... Prvi put kad sam vidio Liama bilo je onda kad se pojavio s Miom i njenom sestrom. Sad sve shvatam, mene i moj pogled na njemu... I onaj čudan osjećaj, koji je evo i sad prisutan dok ga gledam...