Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

54. Igra mačke i miša.

Layla Harrison

"Priznaj, priznaj da ga još voliš, da ga nikad nisi zaboravila! Priznaj!", William urla na Laylu.

"William, pusti me! K vragu, to boli!", pokušava da se spasi njegovog stiska, ali jednostavno jači je od nje.

"Layla, reci mi istinu!", frustrirano urla na nju, dok se strah prelama u njenim očima.

"Dosta! Pusti me!", Layla iz sveg glasa viče na njega, na što on malo dolazi sebi. Rukama prolazi frustrirano kroz kosu: "oprosti ljubavi, ja... Ne znam šta se sa mnom dešava...", William sjeda na rub kreveta, te rukama prekriva lice.

"Willi, ljubavi, pogledaj me.", Layla sjeda do njega. "Molim te, Willi, ne radi nam ovo... Svadja ništa ne rješava, samo nas udaljuje, što me čini još ranjivijom."

"Oprosti Layla, ja jednostavno, ludim... Ne mogu podnijeti to što s tim tipom provodiš sate... Bojim se, Layla, bojim se da ću te izgubiti...", skoro plačući William joj govori...

"Hej, ljubavi, ne možeš me izgubiti! Nikad! Ja sam samo tvoja, zapamti to! Taj kreten me ne zanima... Sta ti misliš da je meni drago ili ugodno što moram gledati njega i njegovo odvratno lice? Naravno da nije, ali nemam izbora. Prevarili smo se, uvalili u još veća govna... S tim ugovorom koji smo potpisali na tri godine, potpisali smo svoju presudu... Robovi smo nekog ko će sve napraviti da nas sruši... On je došao po osvetu, ali nije računao na to da ćemo se i mi boriti... Zbog toga ovo sve radim, moram spasiti očevu firmu..."

"Znam Layla, svjestan sam svega... Ali, molim te, ne udaljuj se od mene... Sve ću podnijeti, osim da te izgubim... Pa čak i to što si u njegovoj blizini, samo ako ostaneš moja..."

"Ne brini ljubavi... Tvoja sam! Samo tvoja!", Layla ljubi njegove usne, a on pohlepno uzvraća. "Idem sad, ne želim da kasnim, da mu dam to zadovoljstvo da me vrijedja pred ostalim radnicima..."

...

Leo P.O.V.

Ulazim u svoj ured malo prije osam sati. Odmah primjećujem da nje još nema, te već u svojoj glavi smišljam kritike na njen račun, ali ovaj put me preduhitruje. Pojavljuje se tacno u 7:59, na mojim vratima.

"Dobro jutro...", jedva te dvije riječi prelaze preko njenih usana, koje su uokvirene crvenim karminom.

"Jutro, gospodjice Harrison.", strogo poslovno odgovaram, trudeći se da sakrijem svoju facu nakon što sam ju odmjerio u toj crvenoj suknjici koja seže iznad njenog koljena, te tako otkriva njene savršene noge, i bijeloj, uskoj košulji, koja je pripijena uz njene grudi.

K vragu, potpuno je drugačija od onog kako ju ja pamtim. Tad je još bila dijete, ali sad je prava djevojka, skoro žena, oblikovanog tijela, koju dodiruje i ima mamlaz W...

Jebem ti, šta mi je?! O čemu ja to razmišljam?

Ostavlja svoje stvari, na svoj radni stol, vadi laptop, te sjeda i započinje s radom, ne govoreći niti jednu jedinu riječ. Ispod oka, pomno pratim svaki njen pokret, kako ruku i tijela, tako i njenog lijepog lica, koje se godine samo ljepšim učinile.

"Da li su gotovi izvještaji, za koje sam Vam jučer naredio da ih odradite?"

"Da.", vadi ih iz crvene fascikle, te bahato baca ispred mene.

Bijes kola mojim venama, ali ne dam sam sebi da poludim. Svjestan sam da ovo radi namjerno, s toga, obuzdavam se. Ne smijem pokvariti sve samo jer sam još slab na nju, i što me kida njeno ponašanje.

Još jednom, sam sebi govorim da sam ja taj koji treba da je ljut, a zatim nastavljam igru na svoj način.

"Hmm... Ovo ćete morati ponovo da odradite, nije dobro.."

"Molim? Kako nije dobro?", ustaje sa stolice, te se rukama oslanja na sto i bijesni na mene...

Da kažem da ne uživam, lagao bih...

"Nije lako. Ima grešaka, a i ne svidja mi se kako ste odradili pojedine proizvode... Najbolje bi bilo da promijenite dizajn i oblik..."

"Ako ti se ne svidja, uradi sam to onda... Ja isti posao neću raditi dva puta, odmah nek ti bude jasno!"

"Kao prvo, gospodjice, smanjite ton kad pričate sa mnom. Drugo, ovo neka Vam bude prvi i posljednji put da mi se obraćate sa ti, jer za Vas sam gospodin direktor, i naš odnos je strogo poslovan. A treća stvar, ako ste nesposobni da odradite jedan običan zadatak kako treba, onda recite da ne znate, te će moja sekretarica to da obavi... Svjestan sam da ste još student, a iskustva u ovom baš i nemate..."

"U redu, gospodine direktore. Smatrajte da će to biti obavljeno do kraja dana...", kupi izvješća s moje strane stola, a ne mogu da ne primjetim bijes u njoj.

Vjerovatno bi me sad voljela spucati nogom u nezgodno mjesto, jer nekog poput nje usporediti s običnom sekretaricom, vjerovatno znači dobro uvrijediti i slomiti njen ponos.

...

"Da li je slobodno?", nakon kuckanja na vrata, pojavljuje se Harry.

"Da, da, izvoli, udji..."

"Dobar dan, gospodjice Layla, kako ide?

Samo ga je prodorno pogledala i uzvratila na dobar dan, te vidno ljuta, vratila se poslu oko izvještaja.

"Sjedni Harry... Jesi za kafu?"

"Pa može jedna..."

"Layla, Vi?", podrugljivo ju pitam.

"Ne, hvala...", na isti način uzvraća, na što se Harryjeve usne razvlače u poluosmijeh.

Nakon par minuta, moj i Harryjev razgovor prekida ulazak sekretarice, s pladnjom.

"Evo ga, stiže kafica...", vidno raspoložena i uvijek ljubazna, a uz toga i jako zgodna, Angelina, poslužuje nas dvojicu.

"I ne samo kafica... Uz kaficu dobismo i pogled na pravi slatkiš, zar ne, Harry?", dobacim kompliment Angelini, na što ju Layla automatski odmjeri, i prevrne očima.

Žene!

"Da li želite još nešto, direktore?", rumenih obraza, Angelina me pita, što mi da samo još više elana da nastavim s ovom igrom.

"Za sad je u redu, Angelina, hvala ti... A za večeras ćemo se dogovoriti kad budemo sami... Sad ste slobodni, vratite se svome poslu.", krajem oka, opet gledam u Laylu koja iz minute u minut, mijenja boju svoga lica.

Angelina odlazi, a ja i Harry započinjemo razgovor o njoj, kao dva muškarca, ne obraćajući pažnju na Laylu koja je prisiljena da sa mnom dijeli kancelariju. Vjerovatno joj je ubrzo došla muka od slušanja priča za dobar izgled Angeline, jer je jedan tren izjurila u toalet, te se podugo zadržala.

"Uzivaš u ovom, ha?", Harry je iskoristio priliku da me upita dok nje nema o nečemu na što već zna odgovor.

"Nemam pojma o čemu pričaš...", pokušao sam da ga ignorišem, ali pokvareni osmijeh na mome licu me odao.

"Daj, Leo, dovoljno sam te upoznao... Želiš da ju povrijediš, zato ju praviš ljubomornom, zar ne?", nisam mu odgovorio, a na sreću, ona se vratila, pa nisam ni morao.

"Ja idem na pauzu... ", odjednom je progovorila, ne želeći da me pogleda.

Svjestan sam da nemam pravo to da joj zabranim.

"U redu... Vidimo se za pola sata!", pokušao sam da ostanem smiren, a da joj u isto vrijeme najavim koliko ima vremena.

"Prijatno, gospodine Stalinski.", pozdravila je Harryja i uputila se prema vratima, koja je, vjerovatno, namjerno širom otvorila.

"Hej, ljubavi!", njen glas je odjeknuo hodnikom.

Automatski sam podignuo glavu, a ne mogu reći da nisam ništa osjetio kad sam ju vidio u Williovom zagrljaju, dok me on, preko njena ramena, pronašao pogledom.

Čim su otišli, Harry je postavio novo pitanje.

"Nisi je zaboravio? Još ti je stalo do nje, je li tako?"

Nisam ništa odgovorio, a on je nastavio:

"Znam da jeste... A zakleo bih se da je i njoj... Jesi li ti onda svjestan da ova igra, mačke i miša, tek počinje?"