Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

11. Istina o životu.

Layla Harrison

Sklupčana u ćošku njegova automobila, odsjaj visokih rasvjeta kraj kojih fijuče autom, otkrivaju njeno lice i suze koje nečujno padaju.

Milion ružnih stvari prolazi kroz njenu glavu, a strah se sad pretvorio u ogromnu tugu. Tišina medju njima još jače povećana napetost, a njegova zategnuta čeljust i mrki pogled, čine ga tajanstvenim i strašnim.

Konačno, automobil se zaustavlja, ali u mrklom mraku, što Laylu tjera da zajeca. Brzo skuplja dlanove i primačinje ih licu, a zatim počinje da ga preklinje:

"Molim te nemoj da me povrijediš... Obećajem da ću nestati iz škole, iz tvog života, samo molim te pusti me..."

Suze liju niz njeno lice, dok ju on nijemo gleda. Njegove crne oči gutaju njene, te joj lede krv u žilama.

"Izlazi napolje!", njegov grubi glas joj para uši.

Nakon par trenutaka, izlazi iz auta i odlazi na suvozačku stranu, te ju grubo izvlači napolje. Čvrstim stiskom hvata je za ruku i vodi za sobom...

Laylin pogled luta svud naokolo, pokušavajući da shvati gdje je, ali ne uspijeva. Oko njih se nalazi samo ogromno drveće, i neki makadam kojim hodaju. Pošto shvata da ne vidi ni nebo od silnog drveća, vjerovatno se nalaze duboko u šumi.

Panika i strah tek sad obuhvataju njeno tijelo i um, tek sad shvata da hoda za psihopatom, koji joj nešto ružno sprema. Možda će da je siluje i ostavi u ovoj šumi? Ili, sigurno da ju ubije i ostavi ovdje, gdje je niko neće moći pronaći. Pokušava nešto da mu kaže, ali ne može. Glas joj je nestao...

...

Nakon jako dugog hodanja, konačno izlaze iz šume, na neku prostranu livadu, koju obasjava mjesečina. No, i dalje ne staju, još koračaju ka naprijed.

Pred njenim očima, za koji trenutak, nazire se omanje selo. Oči joj odjednom bivaju veće, te iznenadjeno gleda okolo.

"Dodji, stani ovdje... Ali budi tiha, da nas ne opaze.", Leo joj tiho govori, a ona polazi za njim. Pogledom luta po tom čudnom mjestu.

Jedini izvor svjetlosti koji ti ljudi posjeduju jeste mjesečeva svjetlost i male vatrice koje gore oko svakog šatora. Da, šatora. Ovi ljudi nemaju kuću, oni žive u šatoru.

Prljava i poderana odjeća koju nose jasan je dokaz da su siromašni. Dječica, od raznih dobnih uzrasta skakuću oko svake pojedine vatre, a njihov smijeh odzvanja, toliko da kad bi ih samo negdje čuo, nikad ne bi rekao da je to smijeh sirotinje.

Layline oči su pune suza, a srce u grudima se steže, kao da će puknuti. Tuga obuzima njeno cijelo biće, a Leo ju šutke gleda.

"Je li imate nešto za jesti...", šapat romske curice koja ih je primijetila i došla do njih, Lalyu prepada do srži. Strah je navodi da vrisne i skače iza Leovih ledja i rukama se obuhvata oko njega.

Leo vadi nešto sitnog novca i daje djevojčici, koja s malim osmijehom odlazi od nje. Spušta ruke na Layline, te je odmiče od svoga tijela. Okreće se pravo u njeno lice, i pogledom presijeca njenu dušu.

"Rekla si da želiš da vidiš kakav je život normalnih ljudi, pa evo doveo sam te da vidiš... Ovo je prava istina. Ovo ovdje što vidiš su vjerovatno najpošteniji ljudi, ali ujedno i najnecjenjeniji.

Vidiš, ovako oni žive... Siromašni, bosi, gladni... Ovo je njihov život... Ovo je život normalnih ljudi... Ovo je život kakav ti ne poznaješ... Nikad i nisi. ..", suze su lile niz njeno lice dok joj je to sve pričao. Ponekad, pogled bi joj odlutao na te ljude, a na svaki prizor ježila bi se.