Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

3. Rođendanska zabava i rođendanski poklon

....

"Layla, predivna si!", Samantha sva u čudu gleda prelijepu Laylu koja stoji pred ogromnim ogledalom tražeći sebi manu. No, nema je. Sama sebi ne može ništa loše reći.

Plava kosa je podignuta u nisku pundju, a modro plave oči su joj uokvirene crnom olovkom i crnim tušem. Na usnama ima tek nešto crvenog sjaja, ali svejedno, i ta mala količina ističe njihovu punoću.

Na njenom tijelu se presijava uska crvena haljina, koja seže do njenog koljena. Visoke štikle krase njene, ionako, duge noge. Jednostavno, sija i očarava svojom ljepotom.

"Samantha, samo da ovo prodje. Zaista, više ne znam kako da ovo izdržim...", popravljajući sjaj na usnama, Layla tužno izgovori.

Umorna je od svega ovoga.

Stara Samantha je bacila zamišljen pogled na svoju miljenicu. Pružila joj je ruku, te je posjela na sofu pored kreveta, rukom gladeći njen mehki obraz.

" Ljepotice, šta te muči?", zabrinuto je upitala, dok joj se srce stezalo gledajući u Laylino lice.

Layla je sagnula glavu, pokušavajući da suzdrži suze koje su se skupljale u njenim očima.

"Samantha, dosta mi je ovoga. Sita sam ovih zabava, elegantnih mjesta, partyja... Sita sam ovih haljina, nakita, blještavila...Samantha, sita sam ovog života!", na ovoj se rečenici potpuno slomila.

"Po cijeli dan sam u ovoj kući, sama, bez ikoga. Jedini prijatelji koje imam su ljudi koji rade ovdje... Samantha, nemoj me pogrešno shvatiti, znaš koliko ste mi svi dragi, ali Samantha, ja... Ja želim drugačiji život...", suze su se slijevale niz njeno lice.

"Voljela bih da se družim s ljudima, da idem u školu, običnu školu. Voljela bih da živim.", klapnula je rukama o koljena.

"A to je nemoguće Samantha... Moji roditelji na mene ne obraćaju pažnju... Oni su zauzeti sami sobom. Istina, daju mi sve. Imam sve. Ali Samantha, ja nisam sretna!", suze su lile niz njene obraze...

"Oh, mila moja..." , brzim pokretom ruku, Samantha je obrisala te suze s njenih obraza... "Nemoj tako, roditelji daju sve od sebe da budeš sretna... Da ti ništa ne fali..."

"Znam Samantha... Znam. Ovo je moj život, sudjeno mi je da živim ovako i s tim sam se pomirila. Nema mi druge...", tužno je rekla, jer je znala da se njen život nikad neće primijeniti. Uvijek će biti ovako.

"Hajde mila. Vrijeme je da kreneš... Otac samo što nije došao po tebe...", Samantha joj nije davala povoda da i dalje misli o tome.

Layla je kimnula glavom, a onda je stala pred ogledalo kako bi popravila šminku nakon ovih silnih suza. Nije htjela da je otac takvu zatekne.

No, ni jedna, ni druga nisu bile svjesne da je Oliver odavno već došao po Laylu. Stojao je s druge strane vrata, a srce mu je plakalo na riječi koje je maloprije čuo od svoje kćerke. Pogodilo ga je što nije sretna.

Brzo je iz džepa sakoa izvadio mobitel, te natipkao broj jednog od, svojih, najboljih i najsposobnijih ljudi. Dao mu je naredbe koje je morao da ispuni za manje od sat vremena.

Zatim, smirio se je, i pokucao na Vrata gdje je bila njegova miljenica. I, ostao je zapanjen onim što vidi.

Njegova mala kćerkica izrasta iz dana u dan u sve veću ljepoticu. Oči su mu ostale na njoj, a srce mu se napunilo nekom srećom i ponosom.

"Layla, prelijepa si!" , nije mogao da ne izusti.

Ruke je ispružio prema njoj, a ona je kao mala curica uskočila u njegov zagrljaj. Spustio je poljubac na njeno čelo, a ona je sklopila svoje okice. U tom zagrljaju se osjećala najsigurnijom...