Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

61. Brat bratu ledja čuva.

Leo P.O.V.

Tmurno jutro je svanulo, te istom sivom bojom obojilo cijeli dan. Valjda i ne treba drugačije da bude, ovo vrijeme i nebo puno sivih oblaka, s pokojim pljuskom, samo su odraz onoga što ovi ljudi osjećaju u svojim grudima.

Da li i ja osjećam isto? Ne znam. Odavno već nisam siguran da li uopće i osjećam, nekako sam postao ravnodušan na sve.

Ipak, moram priznati, da u mojim grudima tapka neka tupa bol, za čovjekom koji je za mene bio kao drugi otac, a s druge strane, dok gledam njega, tipa koji mi je, nekad, bio kao brat, srodna duša, prst i nokat, kako sad s ogromnom tugom gleda u crni kovčeg, obuzima me osjećaj užasa i jeze. Da stvar bude gora, sam pogled na njegovu majku koja stoji pored njega, te ju on snažno drži za ruku, još me čini gorim.

Šta da radim? Da odem i potapšam ga po ledjima, izričući mu sućut, ili da nastavim da stojim ovdje, sa strane i samo da posmatram ove ljude u crnini?

Po glavi preturam Harryjeve riječi:

"Samo ti znaš šta treba da učiniš... Prije svega, poznavao si tog čovjeka. I to što možda nisi ostao s njegovim sinom u dobrim odnosima, ne treba da mijenja tu činjenicu. S druge strane, kažeš da ti je taj momak bio najbolji prijatelj, drug, brat ? Ako je tako, onda bar u ovim trenucima ostavi ponos po strani, i budi uz brata, jer brat bratu ledja čuva..."

Brat bratu ledja čuva? Još jednom pomislim u sebi, a zatim se uputim u masu ožalošćenih ljudi, do samog vrha i stajem kraj njega, mladića u crnom odijelu, koji stoji pognute glave.

Dugo vremena je prošlo, a da ni on ni ja nismo progovarali, niti je on skontao ko stoji do njega. Pogled mu je bio usmjeren na pod, na crnu zemlju, na koju sam ja gledao kao vječni plašt, koji će zauvijek da proguta jednu veličinu od čovjeka, jednog od rijetkih poštenih ljudi koji su šetali ovom zemljom.

Svako malo, čujem i njegovo teško disanje, znam da plače, dok svećenik drži počasni govor za čovjeka koji se ne može opisati riječima.

Malo nakon toga, lijes se polaže u zemlju, te se tako gubi skoro i zadnji trag o postojanju Issacovog oca na ovom svijetu.

Glasno urlanje i suze pune bola i gorčine, odjekuju na sve strane. Njegovu majku skoro pa otimaju iz Isaacovih ruku, te je vode na stolice i umivaju hladnom vodom, a on ostaje ispred mene, ledjima mi okrenut.

Par trenutaka sam skupljao hrabrost, a zatim sam se, jedva, udostojio da svoju ruku položim na njegovo rame.

"Brate...", jedva sam izustio na što se on automatski okrenuo, i pogledao me svojim uplakanim, plavim očima.

Kunem se, u tom trenutku, kao da me grom pogodio.

"L.. Leo?", jedva je izustio, dok mu je glas drhtao, na što sam se naježio, a bol je okupirala moja prsa.

...

"U posljednjih sedam godina, sve mi je nekako krenulo niz brdo... Prvo, tvoj odlazak. Ne moram ti ni pričati o tome koliko mi je bilo teško, jer sam sam sebe smatrao krivcem... Ostao sam bez najboljeg prijatelja, zbog čega? Jer sam htio da udovoljim djevojci koju sam volio. Svjestan sam da je i Emma samo željala da bude u Laylinoj blizini, a to je naravno povlačilo i Williama da bude s nama... Istina, mogao dam sve uraditi drugačije, posebno onaj dan kad si me zvao, kad ti je trebao razgovor, pomoć, ali nisam imao snage da ti kažem da su oni tu, jer sam znao da će te to slomiti. Jebiga, ipak je ispalo samo gore..." , Isaac je pričao, a ja sam ga slušao bez prekida...

"Nedugo nakon toga, nakon tvog odlaska, ja i Emma smo prekinuli. Tačnije, ja sam nju ostavio.. Počela je da me guši s tim izlascima s Laylom i Williamom... Shvaćam, samo je htjela da njoj olakša, jer i ona je patila nakon tvog odlaska... Nisam neki ekspert, ali dovoljno mi je bilo dok sjedimo da primjetim kako joj pogled odluta u daljinu, čak iako William sjedi pored nje.", k vragu, zašto mi nije svejedno dok ovo slušam?

"Jedne prilike, htio sam da izidjem sam s Emmom... Htio sam bar jednom da vidim i osjetim da je s nama sve OK, ali to nije bilo moguće... Sjećam se, jedne prilike sam joj rekao da bira; ja ili Layla, na što mi je rekla da mene voli iskreno, ali da je Layla u teškom stanju i da je ne može ostaviti samu... Bilo mi je jasno šta to znači... Tako smo jednostavno prekinuli, a meni je iskreno pao kamen sa srca što više ne moram gledati Williamovo lice koje me svaki dan podsjećalo na to da sam izgubio najboljeg prijatelja..."

"Ja... Zaista ne znam šta da ti kažem..."

Nije ništa odgovorio na moje riječi, samo je nastavio dalje kroz suze da priča:

"Mojim nevoljama tu nije bio kraj... Par mjeseci nakon raskida s Emmom, koje sam proveo većinom sam ili s nekim jeftinim djevojkama, primjetio sam da s ocem nešto nije u redu... Učestale i jake glavobolje su bile stalno prisutne... Odjednom je počeo naglo da mršavi, bio je bez apetita, stalno umoran, ali uporan da je to od stresa i posla i da ne želi da ide doktoru... Nakon nekog vremena, kad je odlučio da ode, sve je bilo prekasno... Doktori su mu dijagnosticirali tumor, koji je već bio u zadnjem stadiju. Nisu mu odredili baš još dugo života, ali on se je borio kao lav... Do samog kraja...", suze su tekle niz njegovo srce, dok je moje srce u grudima htjelo da pukne...

"U godinama njegove teške bolesti, sav teret je pao na mene. Mama je sav posao zanemarila i prebacila na mene, tako da sam se bacio na biznis. Možda i ne bih, znaš da me to nikad nije zanimalo, ali sam ocu dao obećanje da ću krenuti njegovim stopama. No, vjeruj mi, sad ne znam kako ću dalje sam... Bez njega, ostao sam sam...", obojica smo plakali kao mala djeca, i ja opet, nakon toliko vremena, osjetio sam kako imam osjećaje, kako nisam drvo, kamen, stijena...

"Isaac, nisi sam! Ja sam tu! Ja sam opet tu!", rekao sam mu iskrenije nego ikad prije, na što me on čudno pogledao...

"Hoćeš reći da si mi oprostio?", kroz suze je upitao.

"Isaac, nemam ti šta oprostiti... Više nismo djeca, mnoge sam stvari shvatio, ali kasno..."

"Leo, vidiš da nije kasno...". , pogled mu je i dalje bio suzan, ali glas malo razabraniji... "Opet braća?", upitao me s polusomijehom i ispruženom rukom.

"Oduvijek i zauvijek! Ipak, brat bratu ledja čuva!", povukao sam ga za ruku u svoj zagrljaj, i kunem se, odavno sretniji nisam bio..."