Layla P.O.V.
Šta je to strah? Kako se definira strah? Da li je to nešto crno, tamno kao noć? Nešto što te guta? Nešto što te guši i ne da ti da dišeš, da se pomakneš s mjesta.
Da li je to nešto što te proganja noćima i ne da mira? Nešto što te podsjeća na bol svaki put kad zatvoriš, ali i kad otvoriš oči ..
Šta je to strah? Za Laylu, strah je sve ono što je povezano s njim, satkan u jednom imenu. Leo .
...
"Layla... Kako si danas?", Samanthin glas ju tjera da otvori oči. Uvijek je znala da provali kad se pravi da spava.
"Bolje sam...", ona tiho odgovori, rukama stežući ružičasti ogrtač.
"Gospodin Oliver mi je rekao da danas ideš u školu..."
"Molim?!", Layla skače s velikog kreveta i izbezumljeno gleda Samanthu. "A-ali, zašto?", mucajući pita.
"Pa mila, već dvije sedmice si propustila. Ravnateljica škole je bila jako zabrinuta, a budući da ti je već bolje, gospodin Oliver smatra da je vrijeme da kreneš..."
"Aj ne, ne mogu da vjerujem...", pada na tvrdi pod sa svojim koljenima.
"Layla, dušo, je li sve u redu? Nije mi jasno, bila si zaludjena s tom školom, šta se sad dešava?"
Na Laylino lice pada sjena. Nema snage da progovori. Nema snage da objasni. Jedino što je sad podsjeća da je živa jeste strah koji obuzima njeno tijelo.
Nema joj druge nego poći u školu, kako niko ne bi posumnjao šta se dešava.
Ustaje s poda i tetura u veliku kupaonicu. Sa sebe svlači svu odjeću i ulazi pod tuš. Dok mlaz vode lije niz njeno tijelo, suze iz njenih očiju padaju i miješaju se s njima.
Nakon desetak minuta, teškim korakom izlazi ispod tuša. Staje pred veliko zrcalo, te na sebe navlači mantil.
Oči joj ostaju na prizoru koji vidi u ogledalu. Promatra svoje lice, a pogled joj klizi na crnice na njenom vratu. Iako je prošlo više od deset dana, tragovi njegovih ruku još su tu, još je podsjećaju na to šta je strah...
...
Ezra parkira bijelu limuzinu, a Layla se pozdravlja s njim i izlazi. Pomno okom prati svaki dio koji se nalazi oko škole, uz opreznost da ne sretne njega gdje. Budući da je zrak čist, brzim korakom trči prema kabinetu. Ni sama ne zna šta će se desiti kad ju Leo ugleda.
"Layla!", Emmin veseli glas ju dočeka čim je kročila na vrata. "Dodji, sjedni.", Emma brzo pomijera svoju torbu s klupe kako bi joj napravila mjesta.
Layla baca oko na klupu u kojoj inače sjedi Leo i uočava da je prazna. Bar mali kamen sa srca joj je sad pao.
"Pa gdje si, jesi dobro...?" Emma počinje s pitanjima, na što Layla kima glavom i jedino što radi jeste da baca pogled na vrata i nada se da će ovo biti jedan od dana kada Leo i njegova ekipa odluče da je bolje da ne dolaze u školu.
Do početka časa je ostalo još malo vremena, tako da ima nade sa neće doći.
Ipak, u zadnjoj minuti, odmah za profesoricom, čuje se neko komešanje s druge strane vrata. Vrata se otvaraju i da, Leova klapa se pojavljuje. Prvi ulazi Aiden, za njim Maison, Isaac pa Leo. Zadnji od svih, a s najvećim osmijehom na licu.
Medjutim, osmijeh se gubi onog trenutka kad pogledom uhvati Laylin lik. Žila na čelu se napinje, a oči mu opet postaju onako tamne.
Layla osjeća kako gubi dah, a srce lupa kao ludo u njenim grudima. Shvatanje da Leo prilazi njenom stolu, čini je još nervoznijom.
Zastaje pored njenog stola i kroz zube progovara, hladno gledajući je: "Šta ti radiš ovdje?"
Laylina vilica drhti, a u očima joj titraju suze. Grlo joj je stegnuto, tako i da kad bi htjela, ne bi mogla ništa reći. Njeno tijelo podrhtava dok njegov tamni pogled tjera strah u svaku poru njenog tijela.
"Zažalit ćeš što me nisi poslušala...", Leo hladno progovara, te odlazi na svoje mjesto.
Layla zatvara svoje oči, a pred njom opet titra stara slika... Toalet, ona i on.
Flashback
Layla korača korak po korak unatrag, pokušavajući tako da njega odbije od sebe. Srce udara kao ludo, dok ju njegov pogled s prezirom guta. Tama u toaletu čini ovo sve još strašnijim.
Šta da radi? Sama ne zna... Ni kad do sad se nije našla u nekom sukobu, ili napadu. Nikad, a gle sad... Sad je meta nekog psiho dečka koji očito s njom ima velik problem...
Svom snagom, ledjima udara o hladni zid. Stjerana je u ćošak, više nema kud. Sve više i više osjeća njegovu blizinu...
Polako, sjena s njegovog lica nestaje i sada savršeno dobro može da vidi njegove oči koje sijaju tamno, crno, te ispoljuju mržnju.
"Znaš... Ja mrzim djevojke poput tebe...", njegov prodorni glas ledi krv u njenim žilama...
"Zz..a.što?", jedva sliazi s njenih usana, koje drhte kao da nisu njene.
"Jer ste sve iste... Koristoljubive, bezobrazne... Pohlepne.. Kurve!"
"Ali to nije ist.."
"Šuti! Ništa te nisam pitao...", podiže svoju ruku visoko u vis s namjerom da ju ošamari, ali staje... Gleda u njeno lice i njene skupljene oči.. Gleda kako ona svaki čas očekuje taj šamar...
"Mala... Ovako ćemo... Imam prijedlog za tebe...", primačinje se bliže njoj, te vrhovima prstiju prelazi preko njenog obraza... "Iz ovih stopa, otići ćeš, pokupiti svoje stvari i otići iz ove škole. I to nije sve. Više se ovdje nećeš vraćati! Je li ti jasno?"
"Ali... Ja to ne mogu uraditi..."
S ovom rečenicom čini ga još ljućim. Primačinje se još više prema njoj, a zatim ju rukama čvrsto hvata za vrat, te ga steže svom snagom...
"Ja te nisam pitao možeš li ti to uraditi... Naredjujem ti to! Je li ti jasno? A ako ne napraviš to, nisi ni svjesna šta te sve čeka! Jesi skontala sad??", iz sveg glasa viče na nju dok rukama i dalje steže njen vrat, toliko da se ona guši.
Suze kaplju iz njenih očiju, a znoj s njenog čela. Konačno, otpušta svoje ruke, te je snažno odguruje prema vratima.
"Imaš pet minuta da nestaneš iz ove škole... A vratiš li se, najebala si!"
Layla svom snagom trči dugim hodnikom, dok rukama stiska svoj vrat na kojem još osjeća njegove ruke. Brzo tipka Ezrin broj, te bez stvari napušta školu.
Nikad u životu se nije prepala kao sad... Nikad nije osjetila toliki strah.
Kraj flashbacka.
...
Leo Dawson.
Gleda ju kako sklopljenih očiju ostaje bez daha pod njegovim rukama koje stišću njen vrat. Pokoji trenutak još, i jedan jači stisak ruku, ju dijeli od sigurne smrti. Na tren zastaje i pita se, šta on to radi? On nije ubojica!
Polako ruke otpušta, te joj se približava na uho. Bolje da joj samo dobro zaprijeti i da nestane iz ove škole prije nego što skroz izgubi glavu i učini joj nešto nažao. Opet, nije toliko djubre.
...
Leo hoda dugom ulicom prema kući, iznerviran situacijom u školi. Još ne može da vjeruje da je skoro povrijedio tu sirotu djevojku. Koliko god da je ne simpatiše, to nije razlog da ju onako preplaši...
Svjestan je da je pogriješio, čak po malo osjeća krivicu, ali ne želi da to izusti na glas.
Koliko god mu unutrašnji glas govorio da je pogriješio, on i dalje tvrdi sam sebi da je najbolje i za njega i za nju da ona napusti školu i ode što dalje od njega.
Konačno dolazi do kuće, te ulazi u nju. Prvo što mu zapinje za oko nakon što je ušao u sobu, jeste jedno malo pismo koje se nalazi na njegovom stoliću. Čudno. Ko to njemu šalje pismo u ovo današnje, savremeno doba?
"Tata?", njegov glas se proteže dnevnim boravkom, te dopire do Lincolna koji sjedi udobno zavaljen u fotelji, naravno, s cigaretom u ruci.
Njegov umorni pogled luta do njegovog lica, i šutke ga promatra.
"Tata, kakvo je ovo pismo?", Leo mu se opet obraća, na što on spušta pogled.
Knedla se otiskuje niz njegovo grlo, a u jednom mahu, sitne kapljice znoja rose njegovo čelo. Tišina visi u zraku, a otkucaji njihovih srca jedva se osjete.
"To pismo je poslala tvoja... Majka."
Pri samom izgovoru te rečenice, tupa bol probada Leova prsa. Nemajući snage da pogleda očevo lice, napušta boravak te se zatvara u svoju sobu. Sjeda na krevet, te rukama trlja svoje lice.
Malo, bijelo pismo se nalazi pored njega, i kao da ga priziva da ga uzme u ruke, otvori i pročita. Strah obuhvata njegove grudi, srce i um, a nemoć napada njegovo tijelo.
Drhtavom rukom, vrhom prstiju, dohvaća taj bijeli papir, i primačinje ga sebi. Iako je potrebno samo par sekundi kako bi odmotao papir, njemu se čini da sve to traje puno duže. Konačno, odmotava ga, i pred njim se nalaze čitko ispisani redovi dugog pisma.
Baca pogled na njega i na prve riječi: Dragi sine!
Istog momenta bijes kola njegovim grudima, a suze naviru na njegove oči. Kako se ta prokleta žena poslije svega usudjuje da ga naziva sinom?
Baca taj prokleti papir u kutak sobe, uzima jaknu i užurbano napušta kuću.
Lincoln ga je čuo, ali nije ni htio da pokuša da ga zaustavi. Dobro je poznavao Leovu narav, znao je da želi da bude sam.
...
Nakon što je Leo proveo sate i sate u samoći, izvadio je mobitel i natipkao Miin broj. Vjerovatno se i sama iznenadila što on nju zove, te je naravno draga srca pristala da se vidi s njim.
Svi smo mi ljudi, pa tako i Leo, sav okrutan i bijesan, hladan i bahat, ponekad treba nečiji zagrljaj i utjehu...