Mala bogatašica (ZAVRŠENA 📖🔚).

20. Njegov lijek.

"Dokaži...", prekrstila je svoje ruke i zavodljivo se nasmijala. "Ako si muško, pokaži sad to. Došla sam da razgovaramo, nasamo..."

...

"Šta hoćeš... Govori!", sjeo je na drveni stol preko puta Layle, a zatim pripalio još jednu.

"Da razgovaramo... O onom sinoć.", Layla ga je gledala pravo u oči.

O onom sinoć..., vrtjelo se njegovim umom.

"O tome se nema šta razgovarati.", pravio se nezainteresiran za nju, pokušavajući da sakrije uzbudjenje što mu je svakim korakom sve bliža i bliža.

"Leo, ima... I ti, i ja znamo da ima...", znao je i on sam to, ali njegov ponos mu nije dao da priča o toj temi... Da se opet sjeća kako je sinoć ispao najveći jadnik.

"Layla... Rekao sam ti već... Pusti me na miru i odlazi, ja i ti nemamo o čemu razgovorati... Najzad, imaš dečka, idi njemu.", s dozom ljubomore joj je odbrusio.

"William nije moj dečko, ako misliš na njega..."

Čudan izraz se pojavio na Leovom licu, upravo kao da je ogroman kamen pao sa njenog srca... Jeeejj, on joj nije dečko!!

Nakon toga, opet se smirio ne želeći da joj prizna neke stvari... I dalje je bio hladan, vrijedjao ju i jedino što je htio bilo je da ga ostavi na miru. No, ona to baš i nije htjela.

"Mala, rekao sam ti da me ostaviš na miru. Odlazi dok nisam uradio šta pogrešno.. ", lažno joj je prijetio.

"Kao naprimjer? Da mi daš još jedan poljubac?"

Lice mu se zgrčilo, a znoj u isti mah orosio njegovo čelo...

"To.. To.. To što je bilo, pusti to... To nije bitno... To.. Ne znam što se je dogodilo...", zamucao je, dok je srce u njegovim grudima vrištalo i izgaralo od želje da osjeti opet njene usne.

"Leo... Kako da pustim?", primaknula se skroz prema njemu, tako da se sad nalazila medju njegovim nogama koje je držao raširenima dok je sjedio na stolu. Par centimetara je dijelilo njihova lica, dok su im oči piljile jedne u druge.

"Leo... Ja ne mogu zaboraviti ono što se sinoć desilo i sve što si mi rekao...", Bože, kako su ga ove riječi dotukle. Nije ni on zaboravio, niti može... I sve bi dao da može vratiti vrijeme i opet biti njen.

"Layla, bolje je za oboje da zaboraviš... Evo, oprosti, znam da nisam ono trebao uraditi, znam da nisam smio, ali ne znam zašto sam... Ono je bila greška, ništa drugo... Meni ništa nije značilo...", vještu ju je lagao, misleći da je to najbolje i za njega i za nju.

Na tren, njene oči su postale vlažne... Spustila je svoju glavi, a on ju je čudno gledao... Srce mu se steglo... Odmah mu je bilo jasno da ju vrijedjaju njegove riječi.

"Znaš... Ne vjerujem ti... Moralo ti je značiti... Jer, meni jeste...", opet ga je pogledala u oči, dok ju je on začudjeno gledao. Do vraga, kad je ova djevojka postala ovako hrabra i odvažna, pa da ovako, bez imalo ustručavanja priča s njim?

"Layla, odlazi od mene na vrijeme... Ne znam gdje ti pamet... Kako se ne bojiš da ću te povrijediti.. "

"Nećeš... Znam da nećeš... Leo, sa mnom si neku noć bio drugačiji, tad sam vidjela tvoje pravo lice... Znam da nikad nikom ne bi naudio... Leo...", prošaptala je, dok je svojim rukama obuhvatala njegov vrat, a vrhovi nosova su im se dodirivali. Znao je da je opet u pravu. Nikad ne bi ju mogao povrijediti, nikad!!

"Od prvog trena kako sam te vidjela, donosiš mi nemir... A sinoć sam shvatila šta taj nemir smiruje...", njene riječi su savršeno opisivale i njegovu situaciju. Kao da su isto osjećali.

"Layla... Ovo je pogrešno... Mi smo suprotni svjetovi...", Leo je izgovorio otimajući se od uzdaha... Objema rukama je čvrsto grlio njena ledja, dok su im lica bila jedna uz drugo, a čela spojena...

"Ma koliko god da je pogrešno, ja sam spremna da se borim... Leo, ne unosi više nemir u moju dušu... Molim te, otvori se prema meni..."

Otvorio je svoje tamne oči koje su sijale kao nikad prije... Jednom rukom je milovao njen obraz, dok su njene oči proučavale njegove crte lica.

"Layla, šta to ima u tebi da ovako djeluješ na mene? Ne mogu da ti odolim, ne mogu da ne mislim na tebe." , šaputao je i ljubio njen vrat, jer nije više mogao da izdrži... Bilo je jače od njega.

Osmijeh je titrao na njenom licu. Spustila je svoje ruke na njegove obraze, a zatim ga pogledala u oči...

"Leo... Mi smo jedno drugom opsesija..."

Opsesija... O da, prokleto je bila u pravu...

Njegove usne su se izvile u veliki osmijeh, koji je otkrio njegove savršene bijele zube. Po ko zna koji put noćas se je zaljubio u nju, njenu ljepotu i odvažnost.

Nakon par trenutaka, bez imalo oklijevanja, spojila je svoje usne s njegovima. Leovim tijelom je prostrujalo hiljadu trnaca, njene usne su bile njegov lijek.