Jednim potezom - |Završena| #1

45. dio

On je sinoć isplanirao sve, a jutros sam dobila izrečen popis njegovih obaveza za danas. Vraćali smo se s groblja u grad. Gledam u njega dok vozi i zahvaljujem Bogu što je moj. Kada sam njega upoznala spoznala sam šta je sreća, on nije bilo kakav dečko, on je onaj savršeni, onaj jedan od rijetkih, a najviše traženih. Isti taj dečko je moj dečko! Poljubim ga u obraz pa dobijem osmijeh.

"Sada ću te odvesti kući, spremiti ćeš stvari, a ja večeras dolazim po tebe i krećemo. Važi, bebe?"

Postavio mi je toliko logično pitanje da nije bilo potrebe da odgovaram na njega jer smo znali obadvoje da će tako biti. Ovaj put sam odlučila da se malo našalim s njim. Šala nije na odmet, a pogotovo u trenutcima kada ti nije ni do čega.

"Naravno, ako ti tako kažeš. Samo hoću li se uspjeti spremiti..?"

Nisam imala mnogo stvari da spremim pa sam to iskoristila da bih se našalila s njim, ali on izgleda da ne zna količinu stvari koje sam ponijela sa sobom. Samim tim šalu nije ni razum no to sada nije ni bitno. Razumijeti će drugu, zar ne?

"Imaš dovoljno vremena da se spremiš, bebe."

Ostavi sitan poljubac na mom obrazu pa okrene glavu prema naprijed i nastavi voziti. Nikada nisam voljela brzu vožnju, ali s njim sam navikla i na nju. Ovaj put bi netko rekao i da je brza vožnja opravdana jer imamo mnogo toga za obaviti. Zapravo on ima. Ali ne postoji razlog koji može opravdati brzu vožnju. Ne! Treba voziti polako i s oprezom no.. Glavom naslonjenom na njegova razvijena prsa nisam ni primijetila šta se dešava oko mene sve do trenutka kada me je jaka škripa guma natjerala da otvorim oči i suočim se s prizorom koji se nalazio ispred nas.

Automobil zaustavljen ispred, u našoj traci, zatrese čitav moj organizam pa od straha jače stisnem Bartola oko ruke, ali ubrzo ga pustim jer krene izlaziti. Dečko koji je stajao ispred mi je jako poznat samo što se ne mogu sjetiti odakle.

"Koji ti je vrag, Vučkoviću?"

Kroz otvoren prozor automobila čujem Bartola kako mu se obraća. Čim je izgovorio njegovo prezime, znala sam o kome se radi. Lik koji je radio kod Bartolovih roditelja u firmi, ali nije ispunjavao radničke dužnosti i s tim sam izazvao otkaz, a kada je dobio što je i tražio. Naljutio se i počeo praviti raznorazne smicalice Bartolovoj obitelji i firmi u kojoj je donedavno radio. Bartol je stajao ispred njega s ozbiljnim izrazom lica koji se kod njega rijetko može vidjeti, njegove ruke koje su popunjavale praznine džepova su odavale oštar stav prema Vučkoviću. Gledala sam u njih dok se krv u žilama ledila znajući da može upravo doći do neželjenih problema.

"Ako me ne vratiš u firmu, možeš očekivati.. sve!"

Povisi ton te se ironično nasmije, a Bartolova faca se zgrči dok pravi pesnicu pa zatvorim oči u strahu od toga šta će biti. Ovo radi namijerno samo kako bi isprovocirao i da Bartol poludi pa da ga može tužiti za uznemiravanje iako ga je on izazvao, ali tako je to u ovoj državi, sve je naopako pa čak i ljudi. Umjesto da prihvati činjenicu da je otpušten pa nastavi dalje tražiti posao, on konstantno želi našteti ljudima koji su mu omogućili posao, a to što ga nije znao cijeniti. Sigurno nije ni do Bartola niti do njegovih roditelja.

"Nikada te neću vratiti. Budi siguran u to."

Otvorim oči nakon što začujem riječi koje je Bartol izgovorio ravnim i hladnim tonom pa mu se približi. Za mene nepoznat lik je ostao u istom mjestu samo što se sve više cinički smijao i produbljivao bijes u dečku kojeg volim. Izađem iz automobila i počnem se približivati mjestu na kojem stoje, nadajući se da ću spriječiti Bartolov dublji bijes. Uzmem ga za ruku te pogledam u lika koji stoji ispred nas i odlučim započeti ono zbog čega sam i došla.

"Idemo, ljubavi. Nije vrijedan tvog vremena."

Možda se nisam trebala miješati, ali nisam mogla više mirno sjediti i čekati šta će se sljedeće dogoditi. Njemu se nismo nadali u ovom trenutku, ali tko kaže da se u životu odvija sve ono čemu se nadamo? Dobijem Bartolov pogled, a zatim. Zatim mi se osmijehne pa mi potvrdno klimne glavom i ponovo se okrene prema Vučkoviću koji je gledao u nas.

"Uništiti ću ti život."

Prevrnem očima jer me je njegovo ponašanje počelo iritirati. Umjesto da traži posao, on traži probleme.

"Ne umišjaj."

Bartol mu se obrati kratkom, ali istinitom rečenicom. Okrenem se prema automobilu držeći Bartolovu ruku tako da nema izbora. Okrene se i on zajedno sa mnom dok neznanac ostane stajati s kikoćenjem i gledajući u nas. Sačekam da Bartol otvori svoja vrata pa i ja ubrzo sjednem pored njega, upali automobil da bi mogli krenuti i tada začujem riječi koje zaparaju uši i izazovu svako podizanje dlake na tijelu.

"Uništiti ću vam život, a nećete ni trepnuti."

Kako je već krenuo, nisam željela da se vraća niti da staje te sam ga stegnula jače i glasnije izgovorila da bi me čuo od silnog vjetra koji je šibao kroz otvorene prozore.

"Samo vozi, ljubavi!"

Dodavao je sve jači gas dok je bijes kolao niz njegovo tijelo, toliki, da sam ga i ja osjetila. Ubrzo smo stigli pred moju zgradu te sam izašla, a i on zajedno sa mnom. Privuče me sebi u zagrljaj pa izgovori.

"Bebe, nećeš se ljutiti ako ne budem išao s tobom, gore?"

Odmahnula sam glavom, šaljući mu blagi osmijeh. Svjesna sam koliko ga obaveza još čeka, a nema vremena. Uostalom, sa mnom će biti i večeras pa narednih nekoliko dana.

"Bijesan sam, a ne želim takav da budem pred tobom , a znaš koliko još toga imam."

Klimnula sam glavom pomno prateći njegove pokrete tijela.

"Razumijem, mili. Ali želim da sa mnom budeš u svim izdanjima, a ne samo kada si sretan."

"Ići ću do Teodora sada, moram riješiti neke stvari s njim zatim ću otići kući i svojima reći da idem na put, spremiti stvari i doći po tebe."

Klimala sam glavom dok sam pokušavala pratiti njegove usne koje su se brzo kretale. Prije nego što je otišao, stavio je usne na moje čelo i ostavio trag zatim se okrenuo i otišao dok sam ja krenula prema stanu kako bih se odmorila i spremila stvari.