Jednim potezom - |Završena| #1

14. dio

"

Volio sam nju koja više nije sa nama. Bogu je bila važnija, tako kažu."

Usne su mi se razdvojile dok sam slušala riječi koje Teodor izgovara. Ispijao je gutljaj za gutljajem, a smijeh koji je odzvanjao sobom, zamijenila je neprijatna tišina.

"Žao mi je."

Sofija izgovori i u očima joj se zaista nadzirala tuga. Mislim da nikada nije bila u takvoj situaciji, ali za sve postoji prvi put, samo što zavisi kako će se tko snaći u kojoj situaciji. Ona se snašla tako što je pustila Teodora s pitanjima, ali je prešla na Bartola i na taj način natjerala da mi se koža naježi. Na svu sreću, mrak je i neće nitko vidjeti. Svjetlost koja dolazi s ekrana ne može obasjati moje tijelo da se primjeti. Jesam li spremna da čujem odgovore na pitanja koja će mu postaviti?

"Bartol, što je s tobom?"

Gledala sam naizmjenično u njega pa u nju dok je njegov pogled s poda prešao na nju.

"Kako misliš?"

"Imaš li ti djevojku koju voliš? Jesi li je nekada imao?"

"Večeras pijemo i nije vrijeme za takva pitanja."

Hladno joj odgovori, ali Sofija je osoba koja ne odustaje, to zna i on, a i svi koji je poznaju. Nastavi ga ispitivati, pokrećući u meni svaki atom snage koji je čuvao suze za kasnije.

"Ali zašto se vi muški stidite pričati o tome?"

"Nemam potrebu da se stidim. Jesi li ti nekada voljela?"

"Odgovor na to pitanje znate svi u ovoj prostoriji. Voljela sam svim srcem, bila mu posvećena, a on me je povrijedio."

Istina. Znali smo svi njezinu priču, a ja sam je i proživljavala zajedno s njom. Trenutci u kojima nisam mogla da je prepoznam. Od hladne djevojke se pretvorila u najranjivije biće. Njegova ljubav ju je promijenila, ali izdaja ubila. Taj trenutak je promijenio sve. Počela je hladno ići i lomiti srca svakom momku koji joj se približi. Od tada ne podnosi ljude. Ne prijaju joj. Uživa u krugu osoba do kojih joj je stalo i ni za koga drugog je nije briga.

"Hoćeš li sada ti odgovoriti na pitanje?"

Mene je zaobišla jer je znala da ne želim razgovarati o tome, a šta radi drugo najbolja drugarica nego pokriva leđa svojoj drugarici? Bartol još uvijek nije odgovorio na pitanje, stvorio je tišinu, ali na njegovim usnama se primjetilo da skuplja snagu za odgovor. Zar dečku poput njega treba snaga za jedan odgovor?

"Volim osobu koju ne bi smio."

Odgovorio je stvorio jaz u meni. Meni je rekao da želi djevojku koju nikada neće imati, a njoj govori da voli onu koju ne smije. Znači da smo u istoj situaciji. I ja volim onog kojeg ne smijem i koji nikada neće biti moj.

"Zašto ne bi smio? Otkada je ljubav zabranjena?"

Oči u oči. Pogled nam se spojio dok je moj vrištao da ga volim, njegov je sneno gledao. Možda se i tuga nadzire u njegovim očima. Skloni pogled sa mene pa se obrati Sofiji koja je sada držala Teodorovu ruku, a on je gledao u Bartola kao i mi. Čekala sam odgovor koji će me ubiti.

"Od trenutka kada sam se zaljubio."

Iskrenost se osjeća u njegovom glasu, a moje suze prijete da će me izdati.

"Jesi li joj rekao?"

Bartol podigne visoko čašu u zrak i nazdravi samo ovaj put bez kucanja. Poslije toga odgovori na njezino pitanje, ali ne odgovorom koji je bio tražen.

"Hoćemo li gledati film?"

"Brate, idem leći. Glava me ubija. Sofija, hoćeš spavati u mojoj sobi?"

Nisu bili u vezi i nije se podrazumijevalo da će noćiti u njegovoj sobi, ali je potvrdno odgovorila.

"Hoću. Ideš sa mnom?"

Klimne glavom potvrdno pa je uzme za ruku i kratko nas pozdrave u glas.

"Laku noć. Mirno spavajte."

Odgovorimo im pa kada ostanemo sami i čujemo zaključavanje sobe, okrenem se prema Bartolu koji je već gledao u mene.

"Šta ćemo mi raditi? Spava li ti se?"

"Možda malo."

Kratko odgovorim kao da sam se bojala razgovarati s njim. Ugasi televiziju i upali lampu na zidu koja se nalazila odmah pored televizije.

"Hoćeš u moju sobu ili sobu za goste?"

"Kratko ću leći ovdje, a ujutru idem čim svane."

"Gdje ideš?"

"Moram neke stvari da riješim?"

"Da ti pomognem?"

Odmahnem glavom negativno, otpijem još ono što mi je ostalo u čaši zatim je ostavim na stol i ustanem. Stojao je tik uz mene s pogledom na meni. Kada je netko s nama, distancira se od mene, a kada smo sami onda mi se približi.

"Možeš li se skloniti da rasklonim ovaj nered?"

Obuhvati moje obraze dlanovima ruku, a kada nam se pogledi spoje, sasvim tiho izgovori. Zbunjuje me njegovo ponašanje. Tjera me da ga želim svakim novim korakom sve više. Gleda mi u usne i tjera trnce kroz čitavo tijelo. Kao da smo stali u jednom trenutku. Ništa drugo ne postoji osim njega. Samo on. Kratak uzdah i kratak izdah su postajali sve kraći, ponestajalo mi je zraka.

"Ne mogu se skloniti od tebe. Ne mogu."

Usne mi zadrhte poslije njegovih riječi, a oči se fokusiraju na njegove usne. Želim ih osjetiti. K vragu! Želim. Ne mogu smanjiti želju. Ruke spustim na njegova široka prsa i ispod tanke majice osjetim pločice. Želim ga gledati bez majice. Želim ga osjetiti. U svakom smislu te riječi. Ali on mene ne želi.

"Za sve što se desilo večeras, neka nam alkohol bude alibi."

Skloni ruke s mojih obraza i ostavi da me hladan zrak dozove u realnost. Poslije još samo jedne rečenice počeo je da rasklanja stvari sa stola. Moje misli su ostale da razmišljaju šta su njegove riječi željele da mi kažu. Koju su pouku nosile.

"Neka stane na ovom. Ne želim da te izgubim, medena."