Borba, istrajnost i hrabrost su vrline koje mladu djevojku čine jakom i ne dozvoljavaju joj da odustane čak ni onda kada joj nije ni do čega, a uz dovoljan intenzitet unutrašnja motivacija joj pomaže da zadrži volju za optimalnim sređivanjem života...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Pripada mi. Moja je. Sve što sam u životu želio, dobio sam prije nekoliko trenutaka. Nju. Ništa mi više i ne treba osim nje. Želim joj dokazati koliko mi znači, želim je učiniti sretnom, ali osim toga želim poljubiti svaki milimetar njezinog tijela. Osjećam kako isprepliće jezik s mojim, nije iskusna, ali njezini poljupci su bolji od bilo koje druge.
"Malo je čudno."
Izgovori tiho dok me gleda u oči s prebačenim rukama oko moga vrata. Držao sam je za kukove i nisam dozvolio da ode od mene. Mjesto nam je jednom pored drugog.
"Šta ti je čudno, medena?"
"Ovo."
Spusti usne na moje pa vješto dočekam ukus njezinih usana. Nikada ih ne bih odbio. Uvijek ću ih sa zadovoljstvom dočekati. Ali poljubac nije dugo trajao, svega nekoliko sekundi.
"Ali mi je mnogo lijepo."
Tiho izgovori, čuo sam je. Linda se stidi, a godinama me zna. Šta bi bilo da se ne znamo? Istina. Neobično je i meni, ali baš kao što i ona kaže na lijep način. Neće mi trebati dugo vremena da se naviknem na nju, kao na moju djevojku.
"Meni je ljepše."
"Nije."
Odmahne glavom i kratko se nasmiješi. Već dugo stojimo na jednom mjestu, zašto jednostavno ne sjednemo? Kao da se plašimo ako se udaljimo da će sve nestati, a neće. Ne smije nestati.
"Samo se u tvojoj blizini osjećam ovako."
Uputi mi rečenice zbog kojih zatitra moje srce. Smijeh ozari lice, a ruka uzme njezinu pa nam isprepletem prste i krenem s njom laganim koracima ka unutrašnjosti ove vikendice. Kada dođemo u dnevni ako ga mogu uopće tako nazvati, sjednem na krevet, očima pokazivajući da i ona sjedne zajedno sa mnom. Zajedno smo sjedili s isprepletenim prstima i srcima ispunjenim ljubavlju u tišini koja nije dugo trajala jer mi je postavila pitanje zbog kojeg se osjećaj ljutnje počeo vraćati u tijelo.
"Bartol.. jesi li svjestan da zaslužuješ bolju djevojku od mene?"
Okrenem se prema njoj tako da nam spojim poglede, a drugu ruku spustim preko naših sklopljenih. Gledala je u mene širom otvorenih očiju u kojima se oslikavala briga pomiješana s tugom. Ne želim da misli kako ne vrijedi jer vrijedi više od bilo koje druge. S drugima se ne može ni porediti.
"Bolja ne postoji."
"Postoji!"
Sigurna u svoje riječi izgovori kroz čisto grlo. Izgleda da ćemo imati problem što se ovoga tiče. Manjak samopouzdanja. Misli da ne vrijedi, a nije ni svjesna koliko vrijedi. Trebam pronaći način da je uvjerim.
"Sve i da postoji, ja je ne želim. Želim tebe, medena. Samo tebe."
Istina je silazila s mojih usana u obliku riječi dok je srce treperilo jer je moja. Priznali smo šta osjećamo i s tim riješili najveći problem, ali otvorili vrata drugim problemima. Ona ima problem što misli da ne vrijedi, a njezin problem je odmah i moj. Trebam pronaći način da ga riješim.
"Želiš li da budemo u tajnoj vezi?"
Pitanje koje nisam mogao ni da zamislim, kamo li da se nadam da će mi ga postaviti. Jak bol u predijelu trbuha me presiječe. Sto različitih misli mi je prošlo kroz glavu u sekundi. Zašto želi da se krijemo? Možda joj je samo izgovor da zaslužujem bolju, a ustvari možda je ona ta koja želi biti s nekim drugim. K vragu!
Zbog čega je pristala da budemo zajedno ako ne želi biti sa mnom? Ako joj pustim ruke, možda će misliti da je ne želim, ali ja samo ne želim tajnu vezu. Ostanem u istom položaju sa spojenim rukama. "Odgovori joj", unutrašnji glas me podsjeti da trebam odgovoriti bez obzira što pitanje nije onakvo kakvim ga želim.
"Ne želim."
Hladno odgovorim i osjetim spojene ruke jednu s drugom bez njezine u sredini. Izvukla ju je i sklonila od mene kao i pogled koji je skrenula u stranu. Više me i ne gleda. Ma i ne mora. Počeo sam gubiti živce. Što mi to treba? Ne treba, naravno. Nikome ne treba da se nervira pa ni meni. Ako želi da ide, neka ode. Neću je zaustavljati.
Pokušao sam više puta, ali izgleda da je ona odlučila završiti prije nego što smo počeli. Čemu davanje lažne nade? Sklonim i ja pogled s nje pa ustanem i donesem viski koji je donijela Sofija. Uzmem čašu i napunim je do vrha dok ona sjedi na istom mjestu i gleda u jednu tačku na podu.
"Želiš popiti nešto?"
Postavim pitanje, ali ona samo hladno i kratko odgovori.
"Ne."
Zašto mi radi sve ovo? Tjera me od sebe. Ne želim otići. Uzmem čašu i sok sa stola pa je naspem te spustim ispred nje. Biti će žedna, neka ima da se može napiti. Eksiram svoju čašu punu viskija, nakon čega se stresem. Žarilo mi je grlo, ali ni približno kao Lindino ponašanje.
"Zašto ne želiš?"
Tišinu prekine njezino pitanje. Odmahnem glavom, ostavim čašu i sjednem do nje sa spremljenom rečenicom.
"Zato što te želim imati u svakoj sekundi života, a ne da se sklanjamo od javnosti."
Jasno joj dadnem do znanja da neću promijeniti odluku vezanu za našu vezu. Okrene se prema meni te izgovori.
"Ako ne budemo u tajnoj vezi, prekinuti ćemo."
Sve moje nade su se srušile u jednoj sekundi s jednom rečenicom. Želio sam samo da je volim, ali ona ne želi. Ne želi me. Zadržim pogled na njezinim očima koje su me sneno gledale.
"Nemoj me ucijenjivati, Linda. Stalo mi je do tebe kao ni do jedne, ali me ne možeš ucijenjivati i praviti debilom jer debil nisam."
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
