Jednim potezom - |Završena| #1

69. dio

○ ○ ○ MJESEC DANA NAKON ○ ○ ○

Sve je polako dolazilo na svoje. Linda se oporavljala i prihvaćala istinu, posvetila se  poslu, a ja sam prezadovoljna bila kako joj je išlo. Zaista, nisam imala zamjerke. Trudila se i za mjesec dana mnogo toga naučila.

Radimo zajedno u istoj kancelariji, ali tokom rada nema privatnog razgovora, to ostavljamo za pauzu i slobodno vrijeme nakon posla kada nismo s dečkima ili kada nismo svi zajedno negdje.

S Teodorom uživam, svaki dan je sve bolji i bolji, ali mi ne želimo žuriti. Neka ide sve svojim tokom i doći će u pravo vrijeme. Bartol i Linda se vole toliko da su već mjesec dana potrošili na traženje stana, ali je na kraju vrijedilo, našli su šta im odgovara, dogovorili se s dizajnerima i ostalim potrebnim radnicima kako žele da sve izgleda. Više je pustio njoj na volju, on je imao samo par malih zahtjeva, a Linda je sve ostalo dogovarala kako je njoj odgovaralo. Drago mi je da su sretni, zaljubljeni i voljeni. Zaslužili su.

"Zemlja zove Sofiju!"

Iz razmišljanja me prekine Teodorovo škakiljanje i izgovaranje rečenice. Jesam li zaista odlutala previše daleko, ali i mene zanima kako će izgledati naš zajednički stan? S obzirom na Teodora, mislim da će sve biti onako kako ja želim, čak mislim da neće imati ni male zahtjeve kao Bartol.

"O čemu razmišljaš, o tome koliko ćemo imati djece?"

Uhvati me za obraze i obori na krevet potom legne preko mene uz nastavljanje škakiljanja. Ne volim kada me netko škakilja jer sam škakljiva. Logično, zar ne? Dohvatim jastuk pa ga pogodim. Zna da ne razmišljam o djeci, još uvijek. Mislim da mi je rano, a uostalom, želim prvo da se ostvarim kao osoba pa ćemo onda razmišljati o djeci. Teodor dijeli isto mišljenje kao i ja, što je jako dobro i pozitivno kod nas.

"Ja bih da imamo minimalno deset."

Nastavljao je da me zeza, ali sada s ozbiljnim izrazom lica.

"Možemo li zaokružiti na nogometni klub?"

"Pa vrlo rado, mlada damo. Hoćemo imati i rezervne igrače?"

Izvučem se ispod njega pa ga oborim tako da je on sada ispod mene. Sjednem na stomak i uzmem njegove ruke u svoje pa ih podignem u zrak.

"Hoćeš li imati snage da ih napraviš toliko?"

"Mogu te odmah uvjeriti da imam snage."

S njim je svaki trenutak ispunjen smijehom i zabavom. Nikada nije dosadno. Oči mu se sjaje dok me gleda pa zbog toga mislim da se zaljubio, ali ne može više od mene. Zbog njega sam spremna na sve. Apsolutno na sve samo da ga zadržim pored sebe, ali do sada mi još uvijek nije dao povod da se borim.

Druge djevojke je stavio na distancu, priča samo s onima s kojima mora zbog posla. Lindu neću da računam. Ona je nešto posebno u našim životima. Na nju ne mogu biti ljubomorna jer znam da je gleda kao sestru, pored toga ona je djevojka njegovog najboljeg druga, a i moja najbolja drugarica. Dugo vremena se druže. Na njih kao par nikada nisam pomislila i nikada neću imati potrebu da pomislim jer im vjerujem, znam da od toga nema ništa.

"Jesam li ti nekada rekla da mi nikada nije bilo lijepo s nekim u vezi kao što je s tobom?"

Osmijeh se raširi na njegovim usnama pa me privuče sebi tako da su nas milimetri dijelili od spajanja usana.

"Znam da sam najbolji, bez da mi kažeš."

"Ti si idiot, stvarno."

Podignem se, a potom krenem da ustanem. Zar mora da pokvari svaki moj pokušaj romantike? Ne mora, ali mu je izgleda zanimljivo. Nije mi dopustio da ustanem samo me je okrenuo ispod njega.

"Šalim se. Drago mi je ako uživaš sa mnom jer i ja dijelim isto mišljenje.. kada se radi o tebi."

Omotam ruke oko njegovih leđa i privučem ga još bliže sebi. Dah mu je šetao mojim licem te me mamio da ga imam sve više. Kada bih mu samo mogla odoliti, ali ne mogu.. ni ne želim. Zašto bih? Imam priliku da uživam u njegovim dodirima i rado ću je iskoristiti.

"Sretna sam što pripadamo jedno drugom."

Nasmijano lice ispred mene, natjera i mene da se nasmijem. Oh, Teo.. kako si samo poseban i moj.

"Nikada ne bih rekao da ću biti sretan s tobom na ovakav način. Mislim.. iskreni da budemo, nikada te nisam ni zamišljao kao svoju djevojku, ali ti.. lujko mala zaljubila bi u sebe najbezosjećajnijeg dečka."

Prijale su mi njegove riječi s kojima mi je stavljao na znanje da se zaljubio. Nije sam. Zaljubljena sam i ja čak duže nego on.

"Bitno mi je da si ti zaljubljen, ne mora nitko drugi."

"Pa i bolje je da nitko drugi ne bude."

"Ne možeš nikome zabraniti da se zaljubi."

"Ali te mogu sačuvati za sebe."

Zašto na svaku moju rečenicu, ima odgovor s kojim opravda sve? Snalažljiv je.. ali pripada meni. Ne može biti drugačiji ako je moj dečko.