Jednim potezom - |Završena| #1

13. dio

Presvukla sam se u bijelu majicu i crni šorc, a zatim izašla iz sobe. Bolje da ne razgovaramo jer šta ako se ne mognem obuzdati i poželim da noć provedem s njim. To sam željela prije nego što je otišao da se istušira ili je to samo možda bio izgovor da ne bude u mojoj blizini? Muzika me je dočekala, a Sofija u Teodorovom zagrljaju s nasmješenim licima. Nikada nisam pomislila da će se kemija stvoriti između njih, ali lijepo ih je vidjeti zajedno. Možda Teodor bude dečko koji ukroti Sofiju.

"Sjedni s nama."

Odmakne se od njega i pogleda u mene te izgovori riječi kojima me podrži da sjednem. Sjednem na krevet koji se nalazio na suprotnoj strani od kreveta gdje su oni sjedili. Uzmem čašu i podignem je u zrak, a zatim se i njihove pridruže mojima pa se začuje zvuk sudaranja čaša koji nagovjesti da smo nazdravili.

"Živjeli!"

Sofija izgovori pa za njom i Teodor doda rečenicu koja stvori trnce u mom stomaku.

"Bartol nam se stalno negdje gubi. Treba nam i on, da upotpuni društvo."

Popijem nekoliko gutljaja prije bih rekla vina nego bambusa. Stresem se na jačinu njegovog ukusa. Izgleda da me Sofija želi napiti još više. Ostavim čašu na stol i nastavim slušati razgovor između njih dok je srce čekalo na Bartolovu blizinu.

"Nadam se da kada dođe neće više nigdje ići."

"Nećemo mu dozvoliti da ode. Lindi je dosadno s nama."

"Popili smo možda i previše."

Zakikoće se Sofija pa nagne glavu na njegovo rame. Toplina mi prođe kroz tijelo dok ih gledam nasmijane i sretne. Njezina sreća je i moja, uvijek je bilo tako pa će i ostati. Bilo da se radi o nekom od dečki ili poslu ili možda nečemu trećem. Ponosna sam na nju kada joj ide kako želi.

"Zašto je previše?"

"Pa je li nam to Bartol stigao?"

Sofija zadrži pogled na vratima kroz koja je ulazio dok mu postavlja pitanje. Razum nije želio da ga gledam, ali kao da je u pijanom stanju i postojao, zar ne? Za mene ne postoji ni kada sam trijezna, a da ne pričamo o stanju u kojem sam sada. Ušao je s osmijehom na licu i sjeo na fotelju iako je mogao pored mene. Nije.

"Brate, nema ti ići nigdje više."

Teodor mu naspe konjak u čašu, ali i pored čaše. Nije ni čudno što je promašio. Alkohol nas je uzeo sve troje sebi, ali Bartola nije. U zadnje vrijeme nije pio u količinama kao prije kada smo svi u društvu. Ali on i Teodor pa i ostalo njihovo društvo, pili su redovno. Uživali u tome.

"Nisam ni mislio."

Odgovori mu pa ispije dobar gutljaj konjaka iz čaše poslije kojeg se blago namršti. Nisam sklanjala pogled s njega, ali zato njegov nije bio upućen meni. Gledao je u Teodora i Sofiju s osmijehom na licu.

"Kada te budu zvale djevojke, šta ćeš im reći?"

Sofija mu postavi pitanje krajičkom oka gledajući u mene. Pogled sam prebacila na čašu i otpila još jedan gutljaj, a odgovor je sišao s njegovih usana brzinom svjetlosti.

"Ne pravdam se nikome. Kako to nisi naučila do sada?"

Teodor podigne čašu u zrak i sada je on bio taj koji je pozivao na nazdravljanje. Kada su se sve četiri čaše našle u zraku, čule su se riječi s njegovih usana.

"Za sve nas koji se ne pravdamo djevojkama."

Poslije toga se odma čuo udarac. Sofija ga je udarila po leđima pa se zagrcnuo i počeo kašljati. Ona se smijala uz riječi.

"Jesi li siguran u svoju izjavu?"

Kada je došao do zraka i smirio kašalj, pogleda u nju s osmijehom na licu. Pomno sam pratila njih dvoje dok sam osjećala pogled na sebi koji me je pržio. Zrak je prozračan, ali njegova blizina me guši. Ne mogu je podnijeti. Pitanje je koliko ću moći sakrivati osjećaje koje imam prema njemu?

"Samo kada zavoliš, trebaš dati sebe nekome, zapravo svoju dušu i srce tada predaješ drugoj osobi, a do tada. Tijelo dadneš da zadovoljiš potrebe i ne želiš ništa više s tom osobom."

"Jesi li nekada volio?"

Pitanje koje je natjeralo oblak tišine iznad nas. Nitko nije riječi izgovorio samo se disanje čulo. Krajičkom oka sam pogledala u Bartola čiji je pogled zakovan za pod dok sve jače stišće čašu u ruci. Zamišljen je. Voli li on? Možda je zbog toga takav.

"Hoćeš li mi odgovoriti, Teodore?"

Sofija je prekinula tišinu tražeći odgovor na postavljeno pitanje. Nakon toga tišinu je prekinuo i Teodor, a moj pogled se vratio na njih.

"Jesam. Volio sam."

Izraz Sofijinog lica je dao jasnu naznaku da nije zadovoljna odgovorom.

"Volio sam samo jednom u životu."

Alkohol koji je konstantno unosio u sebe kao da mu je dao moć da govori o tome. Nisam znala da je volio. Nikada nije pričao o tome. Tko je djevojku koju je dečko poput Teodora zavolio? Voli li je još uvijek? Razna pitanja su mi se vrtila kroz misli, ali ni približan broj pitanja koja sam postavljala sebi kada se radi o Bartolu. Teodor mi je drug, zaista. Njemu mogu sve reći i s njim pričam bez problema, ali Bartol je nešto mnogo više od toga iako ne bi smio biti. Samo jedno pitanje je natjeralo mnoga pitanja da se postave, kako u vezi druge osobe tako i za mene lično. Koliko sam puta voljela? Jednom, ali na mnoge načine. I to baš osobu koju ne smijem da volim. Njega koji sjedi svega nekoliko metara od mene i gleda u pod dok njegove emocije trpi čaša. Ubija me činjenica da voli nekoga, ali nisam ništa drugo mogla ni očekivati.