Jednim potezom - |Završena| #1

18. dio

Trenerka i majica kratkih rukava, a dukserica preko ruke su dovoljni da krenem. Tmurno je baš kao i moj život. Oblaci dovode kišu, ali to me neće spriječiti da odem na groblje. Izađem iz stana, a nakon što ga zaključam krenem prema groblju. Pola sata je udaljeno od mene, ali neće me ni to zaustaviti kao ni kiša koja samo što nije pokvasila čitav grad. Sunce pa tmurni oblaci i kiša. Isto nizanje događaja u mom životu.

Sinoć sam se opustila i uživala u Bartolovim dodirima, a jutros me je dočekalo pismo kao i misteriozna osoba. Neznanac koji vuče želju da ga se upozna. Izaći ću večeras s njim, ali nikome neću o tome ni riječi da kažem. "Kome imaš da kažeš osim Sofiji?" U pravu si. Nikoga više ni nemam osim nje. S Bartolom o nebitnim stvarima više ne mogu da razgovaram, a ne o ovako nekoj stvari. Tajni. Propali smo. Uništila sam naše prijateljstvo bez da sam trepnula.

Razni događaji su mi prolazili kroz misli i olakšavali vrijeme koje sam imala da provedem u koračanju do groblja. Deda. Roditelji. Novac koji im trebam dati. Novac potreban za život. Posao u kojem ću moći zaraditi. Možda sam to već i riješila, ali šta ako se ne snađem? Bartol. Kako će se odvijati situacija između nas? Hoćemo li moći biti prijatelji kao što smo nekada bili?

Nećemo. Od dana kada sam ga pogledala drugim očima, trebala sam biti svjesna da ga gubim kao prijatelja. Ne može mi biti samo prijatelj. Misteriozan neznanac. Hoće li mi uraditi nešto večeras? A hoće li mi odgovoriti na pitanja ili je to samo način da mi našteti? Nisam znala odgovore, ali sam stojala ispred kapije groblja. Priđem i sklonim metalnu šipku koja je služila za zaključavanje vrata. Uđem kroz njih i ponovno je vratim na isto mjesto. Laganim koracima kroz travu dođem do dedinog groba. Sagnem se i poljubim njegovo ime na krstu.

"Dobar dan, deda."

Tišina. Nema odgovora od njega kao što ga je uvijek bilo. Skotrlja mi se suza kada pomislim da ga više nikada neću čuti ni vidjeti. Uzmem svijeću zatim je poljubim pa je zapalim i ostavim na mjesto predviđeno za nju. Okrenem se prema krstu i sjednem nekoliko centimetara od njega, na zemlju. Ruku spustim na grobnicu i osjetim grlo kako mi se steže i prijeti novim suzama da će poteći.

"Fališ mi, deda. Nedostaje mi tvoja podrška koja me je motivisala u svim trenutcima života."

Dopustila sam suzama da mi kvase obraze dok se obraćam osobi koju volim više od sviju, a nije sa mnom. Boli. Mnogo me boli. Razara.

"Sve bih dala da te mogu vidjeti barem na jednu minutu."

Nisu me samo suze kvasile i kapljice kiše su padale na moje tijelo, ali sam ostala sjediti na istom mjestu. Kraj groba svog dede. Zamišljajući da je ovo sada njegov krevet i da me sluša dok mu pričam.

"Treba mi tvoj zagrljaj. U njemu sam se osjećala sigurno."

Prestanem pričati na trenutke jer mi je ponestalo zraka. Suze su me crpile, a grlo se sušilo. Dedin zagrljaj mi je bio utočište od svega lošeg što me okružuje, ni ne znajući koliko toga ima lošeg. Od čega me je sve štitio i nikada nije dozvolio da u punom intenzitetu osjetim okrutnost života. Čak mi je govorio da će se roditelji promijeniti, da će me manje boliti njihovo ponašanje.

Možda je to bila njegova želja, ali nije istina. Izbacili su me iz stana kada je deda otišao na drugi svijet. Ljepši. Nadam se.

"Deda.. možda, možda sam se zaljubila."

Udahnem duboko pa nastavim monolog posvećen dedi. Sigurna sam da bi mi dao dobar savjet, ali ne može. Ne mogu ga čuti.

"Znaš, onaj moj najbolji drug.. Bartol, deda. Mislim da sam se zaljubila u njega."

Slegnem ramenima i pogledam prema nebu, a kapi kiše pokvase moje lice. Uzdisala sam duboko, pokušavajući se smiriti. Deda je uvijek govorio da Bartol zna šta želi u životu i da je mnogo dobar dečko. Bilo mu je drago što se družimo. Spustim ruku na ogrlicu koju sam dobila od dede u amanet i stisnem zube jako, jače.

"Ti bi me razumio. Tvoj savjet bi mi bio koristan. Poslušala bi te i sve bi bilo mnogo lakše."

Zašto gubim sve muške osobe koje volim? Tati je važniji alkohol od mene, agresivan je i ne voli me. Dedu je uzeo Bog sebi i ostavio me bez njega, ali ne dedinom voljom. Spasio ga je patnje. Ne znam da li se trebam ljutiti ili biti zahvalna. Emocije su mi pomiješane. Ljuta sam što više nije sa mnom, što mi je uzeo njega kojeg sam voljela više od svega. Zahvalna sam Mu što je spasio dedu životne patnje koje je bilo na pretek. Bartol. Za njega sam sama kriva. Zaljubila sam se u osobu koja je bila u svakom trenutku uz mene. Pomagala mi. Čuvala me zajedno s dedom, a onda sam pretvorila prijateljske osjećaje u ljubavne i na taj način ga izgubila.

"Znam da nikada nisi volio kada pokisnem zato idem, ali doći ću opet, deda. Hoću. Obećavam!"

Ustanem sa zemlje, sva mokra od kiše, a suze obrišem rukavom dukserice. Prije nego što napustim dedin grob. Okrenem se još jednom prema njemu i izgovorim.

"Čuvaj se, deda. Čuvaj i mene."