Jednim potezom - |Završena| #1

62. dio

Nisam mogla ni slutiti da ću biti s njim. Ali sreća ne čezne iz tijela od onog trenutka. Prespavala sam kod njega i sada se moram spremiti da idem na posao. On je već uveliko na nogama i sprema se također za posao.

"Kako je spavala moja princeza?"

Srce mi zakuca brže nakon njegovih riječi pa se nasmiješim. Princeza. I to njegova! Na kraju sam dočekala ono što sam svim srcem željela. Samo treba pustiti vremenu i raditi na tome da se želje ostvare. Težiti ka njima.

"Sretna sam, Teo, a onda spavanje ne može utjecati na raspoloženje."

Zagrlim ga s leđa dok je popravljao kosu ispred ogledala. Spusti ruke na moje pa se okrene prema meni. Njegov osmijeh ne bih mijenjala ni za šta na svijetu.

"Postoji li razlog za tvoju sreću?"

"Moj razlog za sreću upravo stoji ispred mene."

Odgovorim na njegovo pitanje i dobijem osmijeh.

"Zakasniti ćemo na posao."

Klimnem glavom i nažalost se složim s njegovim riječima. Posao ne smije da ispašta. Slegnem ramenima i odem u toalet pa se spremim kroz nekoliko minuta. Vratim se kod njega koji je tipkao po telefonu i čekao na mene da se spremim da možemo krenuti.

"Vidimo se poslije posla?"

"Naravno da se vidimo. Javi mi kada završiš sve."

Ustane i uhvati me za obraze tako da sam morala gledati u njega, kao da mi je teško palo. Jasno sam mu se mogla vidjeti u očima, oslikavala sam se.

"Mogli bi večeras negdje izaći na večeru."

"Nije ti loš prijedlog. Što prije krenemo, to ćemo prije završiti."

Odgovorim mu pa dobijem kratak poljubac na usne i odmakinjanje od mene. Uzmem torbu zatim odem u hodnik, obujem se i sačekam da izađemo. Ubrzo smo došli i trebala sam izaći, ali ne mogu izaći dok ga ne poljubim. Okrene se prema meni te mu dotaknem usne i izađem iz automobila uz kratku rečenicu.

"Čuvaj se."

Prije nego što uđem unutra, vidim mladog dečka koji lijepi smrtovnicu na ploču te sačekam nekoliko trenutaka da ode. Dođem do nje, čisto da vidim tko je jer znam mnogo osoba u ovom gradu, ne daj Bože da se nekome nešto dogodilo. Sam pogled na smrtovnicu me zaledi. Nikada nisam voljela pročitati ničije ime, ali ovo ime me je šokiralo.

Srce mi se strese u grudnom košu kada vidim o kome se radi. Lindin tata. Znam koliko je povrijedio Lindu i šta je sve prošla zbog njega, ali ne mogu biti ravnodušna. Umjesto da odem na posao, izvadim telefon iz torbe i pronađem Teodorovo ime.

"Molim?"

"Teo.. dođi."

Jedva izgovorim. Trebam li javiti Lindi, kako da joj kažem? Kako će reagovati? Nisam čula šta mi je rekao Teodor, samo sam prekinula poziv. Stojala sam ovdje kao kip. Svaki atom snage je išceznuo iz mene jer tek ono najgore za mene slijedi. Moram javiti Lindi.

"Sofija, šta je bilo?"

Uzme me za ramena pa kada vidi u šta gledam i on pogleda pa mu postane sve jasno. Nije me više ništa pitao samo me privuče sebi u zagrljaj. Kada je došao, a da ga nisam ni čula? Samo sam osjetila da me drži i čula riječi.

"Nećemo stojati ovdje. Moramo se čuti s Bartolom i Lindom."

Klimnem glavom potvrdno pa krenem da se krećem ni sama nisam znala gdje, ali sam koračala prema automobilu. Teodor je razgovarao na telefon s nekim, nisam obraćala pažnju ni s kim priča, a ni šta priča. Sada mi je najbitnija Linda.

"Idemo kod mene. Javio sam Bartolovom tati da ću kasniti danas."

Smjesti me u automobil pa bez izgovorene riječi dođemo u njegov stan. Nije imao šta da kaže kao ni ja. Znam da ćemo svi umrijeti i da je sam sebi donio sve ovo, ali ne može čovjek ostati ravnodušan kada umre netko koga znaš. To nije bilo koja osoba, on je Lindin tata.

"Uzmi."

Popijem gutljaj vode koju mi je donio Teodor pa ostavim čašu na stol i prije nego što nešto uradim. Uzmem ga za ruku i spojim naše poglede.

"Budi tu."

"Nisam ni mislio nigdje ići. Tu sam, Sofija."

Klimnem glavom potvrdno pa mu pustim ruku, ali se on spusti na koljena ispred mene i uzme moje obadvije ruke.

"Šta misliš, je li bolje da nazovemo Bartola pa da joj kaže ili da je lično nazovemo?"

"Znaš, Teo.. ona se nadala da će nekada riješiti stvari s njima, da će se promijeniti i da će imati obitelj koja će je voljeti. Sada ga više nema. Bojim se da ona to neće nimalo dobro podnijeti."

"Razumijem sve Sofija, ali moramo joj javiti."

Znam da moramo, ali nemam hrabrosti da joj saopštim takvu informaciju. Vezana je za njega bila i previše iako joj je uradio mnogo loših stvari. Istjerali su je iz kuće, ali sve je opravdala. Nadala se da će nekada doći sve na svoje, a sada će joj se nada izgubiti.

Ostala je bez oca. Ne mogu ni da zamislim kako bih se ja osjećala da mom ne daj Bože nešto bude. Posvađamo se mi svi sa roditeljima. Sukob mišljenja. Ali oni su naši roditelji, ma kakvi god da jesu.

"Hoćeš li nazvati Bartola, ne mogu joj reći takve stvari?"

"Nazvati ću."

Dohvati telefon sa stola pa sjedne na krevet pored mene. Zvonilo je i zvonilo, ali nije bilo odgovora. Samo još ovo treba. Nisu valjda izašli ranije negdje.

"Pokušaj opet."