Jednim potezom - |Završena| #1

76. dio

□ FLASHBACK □
Razgovaram s Teodorom kada čujem da mi zvoni telefon. Dohvatim ga sa stola i kada vidim očevo ime, odmah se javim.

"Molim?"

"Sine, možeš li doći? Trebaš nam."

Nikada me ne zove u ovoliko sati da dođem što znači da im zaista trebam. Za oklijevanje i odgođanje odlaska nije bilo smisla.

"Dolazim za nekoliko minuta."

Objasnim Teodoru o čemu se radi pa pokupim ključ od automobila i novčanik te izjurim iz stana. Ubrzo sam došao kod roditelja. Javim djevojci koju volim, djevojci s kojom sam u vezi iako se znamo skoro pa čitav život da ću biti kod svojih te da ću joj se javiti kada završim. Čitav život se znamo, a uvijek imamo zajedničkih tema, mislim da je to jedna od većih prednosti što se tiče planiranja zajedničkog života. Život mi je postao potpuno drugačiji od dana kada je ušla u njega, na prstima tiho da čak nisam ni primijetio kada sam je zavolio kao ljepšu polovinu. Pozvonim pa me natijera lice moje majke da se zabrinem. Skloni se s vrata kako bih ušao zatim me dočeka tatin glas.

"Sine, trebamo pričati. Dođi!"

Samo sam klimnuo glavom i bio joj je dovoljan znak da ću ući bez da mi nešto kaže, nisam znao o čemu sada trebamo razgovarati, ali mamin izraz lica mi nije odavao sretne nagoviještaje. Otac mi je pokazao da sjednem na stolicu pored njega, što sam i učinio.

"O čemu imamo pričati?"

Upitao sam ih s jedva iščekivanjem šta će reći, počela je da me hvata doza nervoza dok sam gledao u roditelje kako razmijenjuju poglede, ali se niti jedno ne oglašava.

"Šta se desilo?"

Samo loše stvari su mi prolazile mislima dok sam počeo sve napetije da iščekujem šta će reći.

"Bartol, imamo problem."

Slegnuo sam ramenima s olakšanjem nakon očeve rečenice, znajući da su svi živi i zdravi, a svaki problem se može riješiti.

"Moraš se oženiti."

Šokirano sam razdvojio usne dok sam ih izbezumljeno gledao jer mi ništa nije bilo jasno. Planiram zaručiti Lindu ovih dana, ali da se ženim nisam još uvijek imao u planu. Znam da je ona ta, ali na ludi kamen trebamo stati kada budemo sigurni u to. Mnogo prepreka još trebamo preći do tada.

"Šta?"

"Sine.."

Majka spusti ruku na moju te nastavi s nizanjem rečenica.

"Moraš se oženiti za sedam dana."

Netko se zeza sa mnom? Zašto su me zvali ako su se mislili zezati? Ograničavaju me i saopštavaju da se oženim za tako kratko vrijeme. Ništa mi nije jasno.

"Imate temperaturu? Ne znate šta govorite?"

Bijes je počeo govoriti iz mene jer s ovakvim stvarima se ne šali. Brak nije šala, oni su me tome naučili.

"Bartol, moraš to uraditi."

Otac izgovori ravnim tonom rečenicu te me pogleda poslije čega izvučem ruku iz majkine pa odmahnem glavom.

"Nisam još s Lindom pričao o tome uostalom čemu žurba tek su mi dvadeset i dvije godine, ne žuri mi se, a i fino nam je ovako."

"Ne ženiš Lindu."

Tiho, ali sasvim dovoljno da mi zapara uši reče otac i kao da mi srce poskoči na trenutak potom je počelo ludovati u grudnom košu dok sam ih nejasno gledao. Šta se s njima dešava, kakve nebuloze govore? Skrenuli su s pameti?

"Ne razumijem."

"Objasniti ćemo ti sve, sine.."

Šta se ima ovdje objašnjavati? Ne želim slušati ništa. Ustanem od stola kako bih krenuo, ali za mnom ustane i otac uz riječi.

"Ako ti je moj život vrijedan onda ćeš to uraditi."

Podignem obrvu i nagnem se prema njemu preko stola. Majka je sjedila s pogledom u nas.

"Nemoj me nervirati."

Nisam mu se nikada suprostavio, ali sada.. nemam ja živaca za ovo.

"Saslušaj me!"

Povišenim tonom kaže pa iz poštovanja sjednem nazad na stolicu. Kada se i on vratio nastavi razgovor s fokusiranim pogledom na mene. Oči mu sve više tamne i stvari neće izaći na dobro. Siguran sam u to.

"Grgići su me stjerali u kut."

Savije ruke u laktovima pa ih spusti na stol zatim glavu stavi u dlanove."

□ END OF FLASHBACK □

Gledao sam kako odlazi od mene dok su mi gorke suze silazile na obraze. Ne zanima me što će me drugi vidjeti u ovakvom stanju. Izgubio sam je samim tim sam izgubio razlog za sreću. Vjerovao sam toliko u oca i da me nikada neće povrijediti. Sve su mi omogućili. Život kakav su sva djeca željela, a onda me je uništo. K vragu! Ne mari za moje osjećaje. Nije ga briga što mi je srušio čitav svijet. Oduzeo razlog za život.

"Idemo odavdje."

Uhvati me Teodor za ramena pa ustanem sa stolice. Jedva sam stojao na nogama. Snaga me je izdavala, a psihička slabost je nastupila onu noć kada sam dobio uputstvo za korištenje života.