Jednim potezom - |Završena| #1

64. dio

Na aerodromu su nas dočekali Teodor i Sofija pa je Linda odmah pala Sofiji u zagrljaj, a nas dvojica smo se rukovali. Sve im je bilo sasvim jasno te nisam imao razloga da objašnjavam nešto što se već zna.

"Moraš se smiriti, mila. Nećeš ništa promijeniti suzama. Sigurna sam da si se već isplakala."

Sofija joj je pokušavala objasniti, ali do nje nitko nije mogao doći. Čitav let je preplakala. Razumijem, ali mora paziti na sebe.

"Moja sućut.."

Obrati joj se i Teodor, ali ona ne izađe iz Sofijinog zagrljaja. Krenuli smo prema automobilu pa su one sjele nazad jer Linda nije željela da pusti Sofiju ni na sekundu. Ubrzo smo došli do našeg stana.

"Linda, moram te pitati. Jesi mislila ići kući?"

Pitanje koje joj nisam postavio iako sam mislio, ali.. odlazak će je još više zaboliti. Gledao sam u Teodora koji je sjedio na fotelji i nijemo pratio šta se dešava oko njega. Sofija je grlila Lindu i brisala joj suze, a ja sam sjedio također pored nje. Želim joj pomoći, ali ne znam postoji li način koji bi joj pomogao u ovakvoj situaciji.

"Ići ću."

Kratko odgovori i razbije tišinu. Sofija mi uputi pogled koji je negodovao njenom odgovoru pa samo slegnem ramenima.

"Donesi one stvari iz sobe, Teo."

Izgleda da je odmah znao o čemu se radi. Ustane i kroz nekoliko trenutaka donese crne farmerke i crnu košulju. Sofija uzme od njega pa mu jedno hvala oblikuje usnama.

"Idemo u toalet da se presvučeš."

Poslušala je Sofiju odmah i sve što sam mogao uraditi u ovom trenutku jeste da obučem i ja crninu. Kada sam se vratio, sjedile su na istom mjestu s kojeg su ustale prije nego što će otići.

"Hoćemo li svi ići?"

"Hoću da ideš i ti."

Odgovori mi Linda i pusti Sofiju pa mi se uvuče u zagrljaj.

"Ja idem naravno, mislio sam na njih."

"Mislim da nema smisla da netko od nas ostane. Sada smo joj potrebni, možda više nego ikada prije."

Teodor se nadoveže na moju rečenicu. Znam da joj trebamo, ali možda će nas biti previše no neka bude tako.

"Ići ćemo svi."

Potvrdi i Sofija njegove riječi. Linda se tresla u mojim rukama, ali joj nisam želio nuditi tablete za smirenje. Tako sam se dogovorio sa Sofijom, ni ona nije da konzumira tablete. Jaka je i vjerujem da će izdržati. Teodor prvi ustane i postavi pitanje.

"Hoćemo li krenuti?"

Ustane i Sofija pa dođe do njega uz riječi.

"Trebamo podići cvijeće koje smo naručili."

Na sve je mislila. Nije ništa zaboravila. To je prava prijateljica. Uvijek je bila uz nju kao i sada. Na Sofiju može da računa, ali mogu i ja. Bogatstvo je imati prijatelje poput nje i Teodora.

"Ajde Linda, polako da krenemo."

Došla je do nas i pružila ruke prema Lindi. Ustane i uzme je pod ruku. Gledao sam u njih sve dok se nisu udaljile, a onda krenem i ja s Teodorom za njima.

"Riješili smo sve što si tražio."

"Hvala ti, brate. Nisam mogao nikoga od tamo nazvati, roming."

"Idemo sada. Nemoj da nas čekaju."

Zaključam vrata pa se zajedno s njim krenem spuštati niz stepenice. One su već sišle, pretpostavljam.

"Novac ćemo kasnije riješiti."

"Nemoj o tome."

Izađemo iz zgrade pa vidimo njih pored automobila. Otključam potom se smjeste, a i mi za njima. Vrijeme je bilo da krenemo. Šta će nas tamo dočekati? Kako će se ponašati Lindina mama, hoće li napraviti problem što smo došli? Mislim da ne bi trebala. Ožalošćena je, a i Linda također.

"Nemoj zaboraviti svratiti po cvijeće."

Sa zadnjeg sjedišta čujem Sofiju koja nam se obraćala. Teodor se okrene prema njima te odgovori.

"Svratiti ćemo."

Nisam stigao ni da pitam šta ima s njima, ali takva je situacija. Oni sigurno razumiju, a mislim da im nije ni na kraj pameti da sada pričaju o sebi ili mi o sebi. Kako sam mogao da vidim ponašaju se u najboljem redu zbog čega mi je neizmjerno drago. Ukrotiti će oni jedno drugo. Vrijeme bi im bilo. Teodor zaslužuje dobru i pametnu djevojka, a ta djevojka je Sofija.

Davno je prošlo naše vrijeme kada smo mijenjali djevojke kako smo stigli. Neka ostane u prošlosti, da se ne osvrćemo na to. Prošli smo i to pa nam više neće pasti na pamet da radimo takve stvari. Barem ne meni. Siguran sam u to. Imam Lindu i ne treba mi ništa više osim nje.

"Doći ćemo brzo."

Izgovorim nakon što parkiram automobil ispred cvjećare. Teodor izađe za mnom pa odemo po cvijeće. Za svega nekoliko minuta smo mogli krenuti. Sve je spremno, ali ne i Lindina snaga. Previše je slaba.

"Ne smijemo nešto zaboraviti."

Kaže Sofija koja je čvrsto u zagrljaju držala Lindu. Nismo ništa zaboravili jer je Sofija mislila apsolutno na sve.