Jednim potezom - |Završena| #1

66. dio

Još malo vremena je ostalo da krenemo na groblje. Bartol je uz mene i mamu čitavo vrijeme, Sofija se trudi da posluži sve prisutne, u tome joj pomaže i Teodor. Ustanem pa odem u toalet i pokvasim vodom lice, ali nije vrijedilo. Ne mogu prestati plakati. Zavežem kosu u punđu pa se vratim njima.

"Budi jaka."

Obrati mi se Bartol, čuvajući me za ruku. Došao je red da se oprostim s tatom. S druge strane sanduka je moja tetka, s tatine strane, a s ove mama i ja dok je Bartol iza mene i čuva me da ne padnem.

"Tata.."

Izgovorim, spuštajući ruku na sanduk. Mama ga je škropila. I ja ću, ali kada završim razgovor s njim. Dala bih sve samo da ga mogu čuti, da mogu čuti šta bi mi rekao.

"Čuvaj se, gore.."

Otići će u raj. Nadam se. Bio je dobar čovjek samo ga je alkohol pokvario.

"A ja ti opraštam sve što se dogodilo između nas."

Nisam imala snage ništa više da mu kažem. Doći ću jedan dan sama na groblje i ispričati se s tatom. Guši me sve ovo. Guši me što ga više nemam. Guši me tuga u meni, mami jecaji i suze. Sve me ovo uništava, a najviše to što ga nemam. Izgubila sam tatu.

"Moramo krenuti."

Tiho mi se obrati Bartol i znala sam da ga moram poslušati, gledala je i mama u mene s čekanjem u očima. Uzmem je pod ruku pa zajedno s njom izađem iz mrtvačnice. Bartol me je pustio da budem s mamom, a on je bio pored nas sa Sofijom i Teodorom. Ubrzo su iznijeli sanduk te je došao red da se poredamo u red i krenemo za njim prema grobnici.

Sve mi je bilo crno pred očima, počela sam se tresti, a snage nije bilo da se uhvatim bar za gram. Korak za korakom i došli smo do mjesta gdje će spustiti tatu.

"Ne mogu podnijeti ovo. Duša me boli, tata."

Suze su padale jedna za drugom, nisam ih više ni brisala. Bartol me je sve jače držao pod ruku dok sam gledala kako spuštaju tijelo mog oca u zemlju. Ne želim da ljudi umiru. Prvo deda. Čuvaj mi ga, Bože! Sada tata. Čuvaj mi Bože, i njega, molim te!

"Dođi."

Sofija me zagrli najjače što je mogla pa poslije toga dozvoli i drugima da mi uruče sućut. Život je prolazan. Sada te ima, a već u sljedećem trenutku može da te nema. Prolazno je sve. Trebamo se truditi da budemo što bolje osobe i da se ostvarimo te da pomognemo drugima.

Kada su se polako svi razišli, došao je red da idemo. Bartol je organizovao u restoranu ručak u ime moga tate. Nikada mu to neću zaboraviti, kao što neću zaboraviti ni Sofiji, ali ni Teodoru što su bili uz mene cijelo vrijeme, pomogli sve što je trebalo pomoći pa i ono što nisu trebali, oni su uradila bez problema. Pokazali su šta znači imati prave ljude oko sebe. Dokazali su šta je pravo prijateljstvo. Ostala sam im dužna za čitav život, a ni onda se neću moći odužiti.

"Ja ne mogu ići u restoran, ne mogu, jednostavno. Nemam snage."

Govorila sam pred mamom, Bartolom, Sofijom i Teodorom. Njihova pažnja je bila na meni, a uz pažnju, Bartolova je i ruka bila oko mojih leđa.

"Mila, uradi još samo to. Zbog tate."

Sofija mi se obratila uz riječi da trebam otići, ali ne mogu. Kako ću jesti, a znam da ga nema više? Ovo previše boli. Razara dušu.

"Boli me, Sofija."

"Znam, dušo. Biti ćemo kratko i onda idemo."

Klimnem glavom potvrdno. Skupiti ću još malo snage da i to napravim, a onda ću ići kući i plakati. Ne znam koliko još suza imam, ali itekako znam da me duša boli. Da neće prestati boliti. Sjeli smo svi u Bartolov automobil, on i Teodor naprijed, a nas tri nazad.

Mama je šutila, ni danas ni jučer nije ništa pitala. Tuga joj je uokvirila lice. Voljela ga je, a sada ga nema. Svi smo ga voljeli bez obzira na sve i više ga nitko nema. Oh, kako si samo težak živote. Kada parkira na parking, izađemo i krenemo prema restoranu u kojem su se već skoro svi pa smjestili.

Otišli su ranije i imali su vremena, a ja snage nisam imala. Nemam je ni sada. Sjednem na stolicu i pustim nove suze da se sliju niz obraze. Mamina se ruka spusti na moju ruku i čujem riječi koje me iznenade.

"Želiš li večeras noćiti kod mene?"

Pogledam u Sofiju koja je gledala u nas dvije zatim pogledam u Bartola čiji je pogled također bio na nama. Trebam li pristati na to, a znam da će me boliti što sam u kući gdje smo nas troje živjeli, ali ovaj put bez tate i straha da će doći kući i napraviti probleme.. Sve je to zamijenila ogromna praznina u srcu kada sam čula šta mu se dogodilo.

"Može."

Mislim da smo zaslužile ispričati sve što nismo jedna drugoj. Zaslužujemo vrijeme koje imamo ispred sebe i trebamo ga iskoristiti jer brzo prolazi, ne pita nas jesmo li završili sve što smo željeli. Trebamo raditi sve na vrijeme ako se ne mislimo kajati poslije.