Jednim potezom - |Završena| #1

39. dio

Nisam ga željela napraviti debilom, ali ni ucijeniti samo sam željela da ga sačuvam pogrdnih priča jer je sa mnom. Želim da se osjeća lijepo, zadovoljno i ispunjeno, a ne želim da se stidi jer je sa mnom. Koliko god pokušavam misliti pozitivno i kako će sve biti dobro, ne ide jer znam da neće biti ni približno dobro. Dečko poput njega ne može biti s djevojkom poput mene. Ispijao je još jednu čašu alkoholnog pića dok sam ga pomno pratila. Zašto ne mogu biti sretna? Volim ga.

"Nisam to mislila."

Tiho mu odgovorim na prethodnu rečenicu. Samo sam mislila da će biti bolje kada nitko ne zna jer se tada neće morati stiditi zbog mene i mog surovog života. Sve je shvatio totalno pogrešno.

"A šta si mislila?"

Hladno mi postavi pitanje nakon kojeg se zaledim. Bartol se naljutio. Šta ću sada uraditi? Kako ću riješiti problem u koji sam nas dovela? Drugi put ću paziti šta pričam, ali samo te Bože molim da se odljuti. Nemam više snage da mu proturiječim. Izgubiti ću ga. Moj će život izgubiti smisao ako ga izgubim. Uzmem bocu viskija koja se nalazila na sredini drvenog stola i tada dobijem njegov pogled.

"Želim piti. Želim se napiti."

Ustanem s kreveta i ostavim ga da sjedi dok odlazim po svoju čašu. Kada sam je uzela, vratim se i sjednem pored njega.

"Jesi li sigurna da želiš piti?"

Obrati mi se kada naspem do vrha punu čašu viskija.

"Želim."

Klimne glavom potvrdno, a onda blago slegne ramenima i nastavi gledati ispred sebe. Konverzacija nam se svela na minimum. Za sve sam ja kriva. Mogla sam ga imati, ali sam birala da ga nemam. Nagnem čašu i prvi prvom gutljaju je odmaknem te se stresem. Ovo je previše jako za mene. Čašu spustim na stol i pogledam u njega koji je gledao u mene sa smješkom na usnama.

"Koliko te želim, toliko te neću moći nikada imati."

Brutalnu istinu izgovorim gledajući ga u oči. Želim ga samo za sebe, a sve radim samo da ga otjeram od sebe. Ne znam se ponašati. Možda i znam, ali se bojim.

"Imaš me kao što me nitko nema."

Nismo smanjivali udaljenost između nas samo smo upućivali rečenice od velikog značaja. Ostavio je i on čašu na stol, ali razlika između nas je što se njegova čaša nalazi potpuno prazna na stolu dok je moja puna. Imala bih više hrabrosti da sam se napila, ali ne mogu piti jer je mnogo jako. Imam li ga? Kako ću znati ako ne vjerujem očima koje ne mogu istinu sakriti? Oslikavam se u njima dok se cakle od posebnog sjaja. Posvećenog samo meni.

"Ali ti ne želiš da te imam."

Želim. Nisi ni svjestan koliko želim, ali nemam hrabrosti. Približi mi se tako da se njegovo tijelo nalazi tik uz moje. Otkucaji srca počnu brže kucati, ali ne uradim ništa po pitanju njegove blizine. Samo ga gledam i ne želim nikada prestati.

"Želim."

"Ne bi me tjerala od sebe jer ne tjeraš osobu koju želiš od sebe."

Nije čekao, nije gubio vrijeme kao ja. Odmah je odgovarao na moje rečenice. Nastavljao je razgovor koji sam usporavala. Razmišljam šta da kažem, kako da se opravdam, ali istina je jedina stvar koja me može opravdati.

"Tjeram te jer ne želim da se stidiš zbog mene. Ne želim te sramotiti, Bartol."

"Linda? Uvijek smo izlazili na javna mjesta, da bi mi sada došla i rekla kako želiš da se krijemo."

"Prije smo bili prijatelji."

Frknem posve iznervirano jer mi ne vjeruje. Ne može porediti naš odnos prije za koji su svi znali da smo najbolji prijatelji i sadašnji odnos u kojem smo.. ne znam više ni šta smo. Nemam hrabrosti da se suočim s istinom, koliko god da želim.

"Moja je stvar kako ću se nositi s tim sve da nešto i kaže netko, a nije tvoja. Uostalom, neće mi nitko ništa reći."

"Ne budi tako siguran. Ima previše djevojaka koje te žele."

"A ja želim onu koja me tjera od sebe. Odlučio sam, Linda. Neću otići od tebe, koliko god da me tjeraš."

Hoće li ostati pored mene i u najtežim trenutcima? "Ostao je pored tebe u svakom trenutku", istina, ali tada smo bili prijatelji. "Nikada te nije razočarao" osim onda kada ode s nekom djevojkom od trenutka kada sam se zaljubila u njega, "ali on nije znao da si zaljubljena".

Srce ga je branilo iako mu je razum postavljao mnoge prepreke, ali srce je imalo istinu u rukavu pa se nije imalo čega plašiti. Znalo je da će pobijediti, a samom tom činjenicom, razum se umorio i odustao.

Zanešena emocijama ustanem i sjednem mu u krilo. Nikada nisam nijednom momku sjela u krilo, ali njemu jesam. On je poseban. Primio me je sa zadovoljstvom, ruke spusti na moj struk pa me približi sebi s osmijehom na licu.

"Dozvoli nam da budemo sretni."

Dozvoliti ću. Potruditi ću se da što manje mislim na negativne misli, a i kada naiđu pokušati ću da ih ignorišem. Zaslužili smo da budemo sretni. Zaslužili smo tu šansu koja će nam jednim pristankom, samo jednim potezom promijeniti život. Glavu pomijerim gore pa dole i osmijehnem se uz riječi.

"Sa zadovoljstvom, jedini moj."

"Nemoj me više tjerati od sebe.. jer uzalud gubiš vrijeme i snagu, neću otići od tebe."

Kako bih živjela bez njega? Ovih nekoliko dana dok sam pokušavala da ga potisnem u dubinu srca su mi pokazali jasnu sliku života bez njega. Nije nimalo lijep. Neobičan je i bez smisla.

"Nikada nećeš otići od mene?"

"Nikada neću otići od tebe, ljubavi moja."

Sve što mi je potrebno za sreću jeste njegovo prisustvo u životu. Želim da se izborimo sa svim preprekama koje nam se nađu na putu, a hoćemo li? Ostaje da se vidi. Jedino što znam jeste da mu pripadam i dušom i tijelom, ali pripada i on meni, osjećam to.

"Zauvijek mi?"

Klimne glavom potvrdno i podigne usne na moje čelo pa ostavi poljubac s kojim me označi da pripadam njemu. Samo njemu.

"Zauvijek!"

Našu ljubavnu idilu prekida zvuk telefona te me tjera da ustanem iz krila i odem po telefon. Možda smo mogli da ignorišemo poziv, ali sigurno me zove Sofija da pita jesmo li priznali šta osjećamo? Da nije bilo nje i Teodora ne bi bilo ni nas. Zbog toga ću im biti dužnik čitavog života.