Jednim potezom - |Završena| #1

97. dio

Nakon dugo vremena, zakoračim u svoj stan. Spustim torbu na krevet čim uđem unutra pa zaključam stan jer se tako osjećam sigurnije. Legnem na krevet i udahnem duboko. Imam samo sebe jer će svi na kraju otići svojim životom i to je sasvim u redu. Tako treba da bude, naprotiv drago mi je. Nemam ništa od konstantnog ležanja. Ustanem i odnesem torbu u sobu pa prije nego što je raspremim, otvorim prozore da se soba izrači. Ustajali zrak nikako nije dobar. Čujem zvuk telefona pa posegnem za njim u torbu.

"Molim?"

"Kako si danas? Šta radiš?"

Maksim mi postavi nekoliko pitanja pa i sama sebi postavim isto prvo pitanje. Kako sam, ustvari? Bila bih dobro da je Bartol sa mnom, ali onda to znači da moja sreća zavisi od njega.

"Jesi li tu?"

Odlutala sam s mislima toliko daleko da sam zaboravila odgovoriti na postavljena pitanja.

"Da, tu sam. Dobro sam. Kako si ti?"

"Jesi li sigurno dobro? Ne zvučiš tako."

K vragu! Pokušam se nasmijati, a s obzirom da sam već dobro ispraksirala ovaj lažni osmijeh, nije bilo teško.

"Dobro sam, šta ima kod tebe? Jesi ti dobro?"

Tišina nastane nakon mog pitanja, ali ubrzo i nestane.

"Nadam se da mi govoriš istinu. Ja sam odlično, hvala što pitaš."

Šta da mu sada odgovorim? Zbog čega me je nazvao? Maksim nije loš dečko, ali nisam raspoložena danas za druženje. Treba mi mir i moj stan.

"Nazvao sam samo da vidim kako si i treba li ti nešto?"

Mislila sam da će me pozvati vani, ali nisam u pravu. Nazvao je samo da se čujemo.

"Ne treba mi ništa, hvala ti."

"Ako ti bude trebalo, samo me nazovi."

"Hvala ti, Maksim."

Čujem njegov osmijeh s druge strane slušalice pa se na kratko i sama osmijehnem.

"Onda čujemo se."

"Važi."

Prekinem poziv i ostavim telefon na stol, a onda raspremim torbu. Ostavim duksericu na krevetu koju sam dobila od Bartola. U njoj ću spavati. Miriše na njega. Imati ću osjećaj da je uvijek tu, ali to nije dobro. Nikako nije dobro za mene jer će me sprečavati da nastavim dalje. Živjeti ću dan za danom i pustiti vremenu da uradi svoje. Nedostaje mi svake minute sve više i više. Da je sve drugačije, barem, ali nije. Ostavim duksericu i odem u kuhinju pa stavim vodu da prokuha. Čaj će mi dobro doći, a dok voda ne prokuha, sjednem na stolicu i sačekam. Pogled u prirodu me je opuštao, a misli posvećene njemu su remetile moj mir. Spustim dlanove na lice i otpušem nakupljeni zrak.

Svaki dio stana me podsjeća na njega. U svemu vidim samo uspomeme. Ali moram naučiti da živim s tim. Čujem da ključa voda potom ustanem kako ne bi pokipila i naspem je u šoljicu. Vratim se na stolicu gdje sam sjedila i pustim čaj da se ohladi kako bih ga mogla piti. Zvono na vratima me trgne iz razmišljanja pa pogledam prema hodniku. Tko bi mogao da bude? Sofija ili Teodor. Nema tko treći, zar ne? Ustanem i odem do vrata pa ih otključam, a iza njih ugledam dobro poznato lice. Ne, opet! Oči u oči s Bartolom nakon scene u Sofijinom stanu. Zašto mi dolijeva sol na već previše bolnu ranu koja krvari svakim danom, čini mi se sve više..

"Želim da razgovaramo."

Rečenica koju je trebao izgovoriti prije nego što se oženio. Trebali smo naći drugi način za riješavanje problema, ali ne.. on je izabrao ovaj i s tim me izgubio jer ne želim biti ljubavnica, a ako pristanem biti s njim znači da ću postati ono što nikada nisam željela biti i na što sam se ježila kada čujem da netko jeste. On je izgubio svoje mjesto u mom životu kada je potpisao da postaje zakoniti suprug.

"Nemamo o čemu."

"Linda, preklinjem te. Danima ne mogu spavati, trebaš mi."

Ne spavam ni ja pa živim, zapravo ne živim, preživljavam, zahvaljujući njemu. Sada nema pravo ništa da mi kaže. Čovjek koji će postati otac za nekoliko mjeseci mi u životu ne treba, koliko god da ga želim.

"Požali se svojoj ženi. Ja s tim nemam ništa."

Oči mu potamne, a to se inače dešava kada je ljut ili tužan. Žao mi je, ali svemu ovome si ti pridonio. Odlučio si da bude ovako i više nema nazad.

"Znaš da si jedina koju volim, Linda."

Dlan lijeve ruke okrenem prema njemu kada mi se krene približavati. Ne mogu mu dozvoliti da mi priđe. Posustati ću i izgubiti dostojanstvo.

"Povrijedio sam te, znam.."

Zar je bilo potrebno da mi kaže nešto što već znam, nešto kroz šta prolazim? Oči mu se navlaže suzama i tada me još više zaboli. Nisi nam smio ovo uraditi. Bartola znam kao jakog i hrabrog dečka, šta mu se dešava pa je ovako ranjen ispred mene ili i to glumi kao većinu stvari u životu? Trenutak moje nepažnje iskoristi da me privuče u zagrljaj i tada shvatim koliko ustvari drhti.

"Idi. Molim te, idi."

Odmaknem se od njega uz molbu. Uništava nas svjesno. Ne može više ovako. Moram poduzeti neke mjere u svoju zaštitu.

"Gdje da idem, a da se sklonim od tebe?"

Jedna suza mu je klizila niz obraz i spuštala se sve do punih usana koje želim da pripadaju meni. Da ih imam. Njihova hladnoća me je grijala i tjerala da želim sve više i više.

"Njoj."

Kratak, ali sasvim dovoljno jasan odgovor. Njegovo mjesto je pored nje i njihovog djeteta. Ne smije dolaziti meni i raditi stvari poput ovih.

"Nosim te tu."

Uzme mi ruku te je spusti na lijevu stranu poviš grudnog koša, baš tamo gdje se nalazi srce.

"Ako si me nekada volio onda mi više nemoj dolaziti. Ispoštuj bar to što tražim."

"Jesi li sigurna da to želiš?"

Nisam sigurna, ali tako mora biti jer me uništavaš Bartol. Zbog tebe sam ranjena i ako se ne sklonim, neću se moći zaštiti, nikada se neću moći oporaviti od tebe.

"Sigurna sam."

"Mogu li te onda još jednom zagrliti i ispoštovati ću tvoju želju?"

Zadržim suze za sebe, jedva, ali pokušam što hladnije odgovoriti.

"Ne možeš."

Zatvorim vrata ispred njega, ne čekajući da ode jer još jedno gledanje kako odlazi bi me ubilo.