Borba, istrajnost i hrabrost su vrline koje mladu djevojku čine jakom i ne dozvoljavaju joj da odustane čak ni onda kada joj nije ni do čega, a uz dovoljan intenzitet unutrašnja motivacija joj pomaže da zadrži volju za optimalnim sređivanjem života...
Oops! Bu görüntü içerik kurallarımıza uymuyor. Yayımlamaya devam etmek için görüntüyü kaldırmayı ya da başka bir görüntü yüklemeyi deneyin.
Prva noć u novom stanu. Od sutra ću biti drugačija. Uraditi ću sve što je deda želio od mene, želim da bude ponosan na svoju unuku kao što je bio dok smo dijelili isti zrak. Vrijeme je za spavanje. Stan sam zaključala, ali mi to nije ulilo neku ogromnu sigurnost da se osoba od danas neće ponovo pojaviti na vratima. Obavim higijenu i uđem u sobu pa legnem na krevet koji se nalazio na desnoj strani sobe, a onda se ušuškam u deku da mi napravi barem fizičku toplinu, kada je unutarnja iščezla.
Suza mi se skotrlja niz obraz kada pomislim na roditelje. Misle li oni na mene? Zanima li ih kako sam? Odgovor je negativan, ali u meni postoji nada da u kutu njihovih misli postojim i ja. Obrišem suzu i sebi dopustim da se prepustim mraku samo ovaj put u snovima, zamijenio je onaj u stvarnom životu. Vrućina kroz čitavo tijelo me probudi, kapljice znoja se slijevaju niz obraze.
Drhtavim rukama dohvatim telefon koji se nalazio na drvenom stolu do kreveta pa pogledam koliko je sati, pokažu mi se tri sata i dvadeset minuta. Nije ni svanulo, ali mi to ne pomaže da zaspem. San se nije vraćao na oči, ali sam zadovoljna što sam uspjela zaspati barem nekoliko sati. Ispravim se u sjedeći položaj pa savijem noge u koljenima potom ih čvrsto obavijem rukama, kada nemam nikoga drugo da zagrlim, onda imam sebe. Grlo mi se osušilo od mraka koji je stvarao nelagodne trnce i dovodio disanje do isprekidanja. Upalim svjetiljku na telefonu tako da obasja sobu, a zatim počnem da razgledam unutar nje.
"Opusti se, Linda. Možeš ti to."
Izgovorim dovoljno glasno da se čujem. Želim od danas da budem druga osoba. Jaka i borbena. Ne želim više da posustajem zbog roditelja iako su mi biološki, nisu toga vrijedni. Žalosno je što ovako kažem, ali to su činjenice. Interneta nemam na telefonu jer nemam novac kojim ga mogu omogućiti, a ni stan ga nije posjedovao bez uključenja, ni za to nisam imala novca. Danas počinjem tražiti posao, čim svane. Ići ću tražiti oglase i prijaviti se na svaki ako mogu, ako budem kvalifikovana za radno mjesto. Imam samo jednu igricu na telefonu koju igram kada želim da mi vrijeme brže prođe pa je takva situacija i sada bila. Uđem u igricu i počnem da vozim automobil. Želja koju ni u najluđem snu sebi ne mogu da ostvarim. Nemam novac ni za najosnovnije stvari, a o luksuzu da ne pričam. Suludo je misliti na to, ali mogu da uživam tijekom igranja. Nisam bila ni svjesna da je svanulo dok nisam osjetila sunčeve zrake da mi obasjavaju sobu. Izađem iz igrice i vidim da sam vozila automobil već nekoliko sati, potvrdi i baterija koja samo što nije ugasila telefon. Zvuk poziva zasvjetli ekran i u tom trenutku ugledam Sofijino ime. Prislonim telefon na uho pa joj se obratim.
"Dobro jutro, Sofija."
"Ustala si znači? Budi kući, doći ću ti za nekoliko minuta."
Završi poziv bez mogućnosti da joj odgovorim. Ustanem iz kreveta, a zatim stavim telefon da se puni. Brzim koracima odem u toalet i obavim higijenu, onda se vratim u sobu pa podignem posteljinu dok Sofija nije došla. Čujem kucanje na vratima pa odem do njih tiho, na prstima i pogledam na špijunku čim vidim Sofiju, otključam vrata i pustim je unutra. Osmijeh na njezinom licu mi uljepša jutro pa me motiviše za ostvarenje životnog cilja. Želim da se i ja smijem. Želim da imam potrebne uslove za život, možda i više od toga, ako se dovoljno potrudim i jako stisnem zube praveći korake ka naprijed.
"Kako si jutros?"
Razmišljanje mi zaustavi postavljajući pitanje na koje nisam voljela odgovarati. Ako kažem da sam dobro, slagati ću, a ako odgovorim kako nisam dobro onda ću se žaliti, to ne želim. Život mi je dovoljno mračan da ga ne trebam i sama još više mračiti.
"Dovoljno mi je rečeno. Spremi se idemo prošetati. Jutarnji zrak će nam dobro doći."
"Šetati ćeš?"
Kratko izgovorim, podižući obrvu. Ona ne voli šetati, uvijek je u automobilu kada treba ići negdje.
"Odlično si me čula. Zbog tebe sam spremna i prošetati."
Uvijek joj je polazilo za rukom da mi izvuče osmijeh, makar bio jedva primjetan, opet je osmijeh.
"Čekati ću te ovdje dok se spremiš."
Gledam u nju dok mi kroz misli prolaze stvari koje sam željela ostvariti. Rekla sam da ću početi danas, a ako danas premjestim za sutra. Zašto ne bi i od sutra premjestila za još jedan dan? Odgađajući i misleći da uvijek imam vremena, nikada neću ostvariti ono što želim. Treba početi na vrijeme ako želim da stvorim sebi uvijete za život. Učio me je deda da trebam ići zajedno s danom, a ne poslije njega. Na taj način ću uvijek kasniti i od mene neće biti ništa kvalitetno, a ne želim da mi se život svede na mamin i tatin.
"Za danas imam planove."
Sofijin kut usne se izvije u kratak osmijeh.
"Kakve planove?"
"Želim ići konkurisati za posao. Potreban mi je."
Odgovorim potpuno sigurna u sebe i svoju želju za poslom. Samo ću tako moći obezbjediti ono što mi je potrebno.
"Imam jedan prijedlog za tebe."
Vratim pogled na nju te je upitno pogledam. Kakav prijedlog ima za mene? Blago joj se osmjehnem pa sačekam da čujem šta će mi predložiti.
Oops! Bu görüntü içerik kurallarımıza uymuyor. Yayımlamaya devam etmek için görüntüyü kaldırmayı ya da başka bir görüntü yüklemeyi deneyin.
