Jednim potezom - |Završena| #1

1.dio

Sjednem na kauč koji se nalazi u hodniku i otvorim kovertu pa me dočeka presavijen bijeli papir. Ruke su podrhtavale dok sam ga ispravljala kao i srce koje je treperilo u grudnom košu, prijeteći da će iskočiti zbog straha. Pogled na slova koja su ispisana plavom kemijskom, na početku mi natjeraju suze u oči.

"Kćeri, dužna si nam novac koji smo potrošili na tebe i sada ga želimo nazad. U dugovima smo, treba nam novac za petnaest dana. Pošalji ga na našu adresu, ako ga ne pošalješ, ovim ulicama više nećeš koračati."

Papir mi je ispao iz ruku na noge, a ruke se spustile niz tijelo. Moje vjerne prijateljice, suze, nisu me napuštale. Opet su sa mnom, u istoj mjeri kao i prije zvona na vratima. U zadnje vrijeme, ne znam ni za jednu drugu emociju osim tuge. Tijelo se naviklo, ali srce nije. Bolovi su mi grizli dušu kao da ju je netko probadao sitnim oštricama mača. Kako ću skupiti sav ovaj novac?

Jecaj mi se otme s drhtavih usana pa ustanem, ostavljajući pismo pored sebe, uđem kroz vrata koja su se nalazila ispred mene i s tim korakom se nađem u kupatilu. Bijeli umivaonik se nalazi s desne strane pa odmah pustim hladnu vodu i pokvasim ruke, pokušavajući rashladiti vene. Nakon toga uzmem vodu u šake pa se umijem i tako nekoliko puta.

Podignem glavu prema malom ogledalu koje je stojalo iznad njega pa od vode koja mi se slijevala niz lice jedva zaustavim pogled na očima. Jasno se vidi da nisam dobro, ali biti ću. Moram! Uzmem peškir u ruke pa tada čujem zvono na vratima. Šta ako se vratio opet isti onaj čovjek od maloprije? Obrišem lice i ruke pa udahnem duboko te izađem iz toaleta, krećući se ka vratima.

"Smiri se, Linda. Možda nije on."

Ponavljamu sebi dvije rečenice uzastopno, a onda otvorim vrata. Kamen mi padne sa srca kada vidim Sofijino lice. Sklonim se s ulaza, omogućavajući joj ulazak u stan.

"Šta ti se dogodilo? Zašto si uplašena?"

Uđe u stan i postavi mi pitanja. Zaključam vrata za nama pa uzmem pismo koje je stojalo na krevetu tačno iza nje pa joj ga spustim u ruke. Obrva se nađe podignuta visoko dok gleda u mene pa u pismo. Zadrži pogled na njemu, a potom se cinično nasmije.

"Odakle ti ovo?"

Pokaže na pismo i uhvati me za ruku. Njoj sam uvijek sve govorila i ovo ću.

"Sjedni."

Izgovorim pa izvučem ruku i sjednem na krevet ispred sebe, uradila isto. Sjela je na jednu nogu dok joj je druga bila ispružena, a ona okrenuta prema meni. Drži moje ruke dok se moj pogled zakovao za smeđi tepih na kojem su noge.

"Hoćeš mi ispričati?"

Klimnem glavom pozitivno i okrenem se prema njoj. Reći ću joj sve što znam, ali ništa puno ni sama ne znam.

"Neki čovjek, sav u crnom. Došao je ovdje i donio mi kovertu."

"Kako on zna da si ti u ovom stanu, uopće?"

Slegnem ramenima jer ni meni to nije bilo jasno. Tek sam ušla u stan, a za mnom je došao i on.

"Nije nas valjda..pratio."

Pogled vratim na tepih pa izvučem ruke iz njezinih, spustim laktove na koljena i dlanovima prekrijem lice.

"Linda? Nema suza. Znaš da ti deda nije nikada to dozvolio."

Sofija izgovara riječi za koje zna koliki utjecaj imaju na mene. U pravu je. On ne želi da budem tužna, ali ja ne mogu protiv toga.

"Previše sam slaba."

Ustane s kreveta pa pogledam u nju, ali ona tada stane ispred mene s prstom u zraku kao da mi prijeti dok joj je lice zategnuto. Sofija je u rijetkim trenutcima ozbiljna, ali sada jeste.

"Kako možeš o sebi misliti tako? Ti si najhrabrija osoba koju poznajem, a vjeruj poznajem ih previše."

"Hvala ti što me tješiš, ali zaista nema potrebe. U redu sam."

"Obećavam ti ako još jednu suzu pustiš zbog njih da ću ih lično lansirati odavdje."

Ustanem pa ruke obavijem oko njenih leđa. Potreban mi je zagrljaj najbolje drugarice. Odmah mi ga uzvrati samo dosta jače nego što sam ja nju zagrlila. Odmaknem se od nje pa nam spojim poglede. Maslinaste oči su gledale u moje i u njima sam vidjela nadu.

"Bori se kao što si i do sada samo ovaj put duplo jače, baš onako kako ti znaš."

Nastavila je da vodi razgovor koji mi prija u svakom trenutku, ali muče me misli.

"Kako ću skupiti deset hiljada eura za petnaest dana?"

Tiho izgovorim pa osjetim njezine ruke na ramenima kako me čuvaju i polako tresu.

"Dođi sebi, molim te. Poslušaj me ovaj put i nemoj im dati novac."

"Ne mogu da im ne dadnem. Dužna sam im."

"Ti njima ne duguješ ništa, kao prvo. Uostalom, nemoj da se zamaraš s njihovim prijetnjama. Ne vide dalje od alkohola, a ti misliš da će ti nešto uraditi. Izvini, morala sam ovo da kažem."

Jasno je izgovarala svaku riječ kako bi mi došle do razuma, ali bezuspješno.

"Našli su čovjeka koji će mi donijeti pismo. Ovdje. Gdje sam ušla danas."

"Poslali su sigurno jednog od svojih alkoholičara jer oni za druge, pametnije osobe i ne znaju."

Klimala sam glavom kao da se slažem s njom, ali nije bilo tako. Oni ne gledaju što sam im dijete, kada im zafali novca, na sve su spremni pa čak i da vlastito dijete istjeraju iz kuće.

"Ne mogu ti ništa."

Zvono na vratima nas prekine u razgovoru. Pogledamo se upitno pa ona ovaj put klimne glavom i ode do vrata uz riječi.

"Zvala sam Bartola da dođe."