Jednim potezom - |Završena| #1

4.dio

"Znaš da sam vlasnica bordela. Možeš raditi sa mnom. Naravno ako želiš."

Par trenutaka tišine nakon Sofijinih riječi kojima mi je predložila posao. Jesam li spremna da radim u takvom objektu? Hoću li moći izdržati sav taj pritisak koji zahtjeva posao?

"Objasniti ću ti sve. Nemaš kontakta s klijentima kao ni s djevojkama koje tu rade. Nadam se da znaš koliko te volim i da nikada ne bih dozvolila da ti se desi nešto loše."

Zagrli me jako i dlanom pređe preko mojih leđa, šaljući mi znak sigurnosti i utjehe.

"Ne moraš mi odmah odgovoriti na pitanje. Uzmi si vremena koliko ti treba."

"Želiš li da popijemo kavu prije nego što krenemo?"

Odmahne glavom negativno pa joj se usne razvuku u osmijeh.

"Popiti ćemo je negdje u kafiću. Naći ćemo se s Bartolom."

Trnci mi prođu kroz tijelo na sam pomen njegovog imena. Sofija sjedne na krevet pa potapše rukom mjesto pored nje da sjednem. Pridružim joj se, a kada čujem pitanje koje mi postavi, pokajem se što sam sjela.

"U zadnje vrijeme si mi čudna kada se spomene Bartol. Zbog čega?"

Pogled prema njoj koja već gleda u mene, stvori jak pritisak u želucu.

"Meni uvijek možeš sve reći. Ne trebaš se ustručavati."

Uvijek sam joj sve govorila, ali kada se tiče njega, nisam željela ni sebi da priznam koliko mi vremena provede u mislima, a pogotovo ne nekome drugo. Spustim pogled s nje na pod i nastavim šutiti. Ne znam ni šta da joj kažem. Ruka na mojoj ruci i blag stisak uz riječi.

"Sviđa li ti se, dušo?

Pogledam u nju i prije nego što odgovorim, čujem njezine riječi.

"Želim da pričamo o tome. Tu sam da te saslušam."

Izvučem ruku iz njezine pa je ispreplićem s prstima druge ruke i krenem da pucketam njima. U mislima su mi se vrtile razne ideje, ali sam odlučila razgovarati s najboljom drugaricom i o njemu.

"Nemoj me osuđivati."

Prva rečenica koju sam izgovorila otkako se on spomenuo. Upečatljiv pogled na meni i ruka na mojim rukama, navedu i moj pogled na njezino lice. Gledala je u mene nježno s blagim osmijehom na preplanulom licu.

"Zašto da te osuđujem? Nemam razlog. Sviđa ti se, Bartol?"

"Ne znam da li mi se sviđa, ali počela sam češće da mislim na njega i nekako.. u njegovoj blizini se osjećam drugačije."

"Kako se osjećaš?"

Radoznalo mi postavi pitanje, ne sklanjajući pogled s mojih očiju.

"Sigurno."

Tiho, ali dovoljno glasno da me čuje odgovorim. Nisam željela priznati, ali s njom sam uvijek bila iskrena i sve je znala o meni pa nisam krila ni osjećaje prema njemu. Sviđa li mi se ili ne, još uvijek ne znam, ali da mislim na njega znatno više nego prije ne mogu da poreknem.

"Mislim da ti se sviđa."

Sofija i njezini zaključci su me nekada znali nervirati, ali nisam joj zamjerila. To je također posao najboljeg prijatelja, da te zeza.

"Ali sve i da mi se sviđa.."

Ne dozvoli mi da završim rečenicu, nadoveže se na moju s osmijehom na licu.

"Možda se i ti njemu sviđaš."

Sada sam se glasno nasmijala.

"Nikada mu se ne bi sviđala djevojka poput mene. On je uvijek s onima na visokoj nozi."

Zna na koje djevojke mislim pa nema potrebe da nastavljam razgovor na tu temu.

"On voli djevojke lakog morala."

Nisam sigurna da bi ih mogla tako nazvati, ali su to djevojke koje su isticale svoje atribute. U prvom planu su bile grudi i dupe, noge i struk. Lice im je krasio kilogram šminke, a njemu to nije smetalo.

"Ali to ne znači da mu se ne sviđaš."

"Sofija, nećemo da se lažemo. On nikada ne bi bio sa mnom."

"Ne možeš ti to znati. Zavedi ga."

Pogledom mi prijeđe niz tijelo, a onda nastavi razgovor.

"Pogledaj koliko si lijepa i zgodna. Nemoguće je da mu se ne sviđaš."

"Mislim da je dosta. Još uvijek nisam sigurna ni da li mi se sviđa, a ti si me već zamislila u vezi s njim."

Nasmijemo se obadvije nakon čega ustanem i odem u sobu. Iz kofera izvadim helanke i kratku, bijelu majicu kratkih rukava. Presvučem se u odjeću koju sam izvadila iz kofera pa se počešljam. Izađem iz sobe pa vidim Sofiju kako leži na krevetu i tipka na telefon, a kada me vidi, osmijehne se, ali ostane ležati uz izgovorene riječi.

"Bartol nas čeka u Aurori."

Usne mi se razdvoje dok razmijenjujem pogled s njom koja ustaje s osmijehom preko cijelog lica, bijeli zubi joj se jasno vide ispod usana. Slegne ramenima pa me pogodi s malim jastučićem koji se nalazio na krevetu. Uhvatim jastuk pa ga spustim na njegovo mjesto uz odgovor.

"Obećaj mi da će naš razgovor od maloprije ostati između nas i da me nećeš dovoditi u nezgodnu situaciju."

Ruke spusti na moja ramena sa zategnutim licem kojeg više osmijeh nije krasio, naprotiv sada me je gledala ozbiljnim pogledom.

"Nikada te ne bi dovela u takvu situaciju."

"Znam, ali želim da mi obećaš."

"Obećavam ti, Linda."

Zagrlimo se pa kada obujemo patike, izađemo iz stana. Nakon što ga zaključam, zajedno s njom počnem silaziti niz stepenice s drugog kata zgrade.