Borba, istrajnost i hrabrost su vrline koje mladu djevojku čine jakom i ne dozvoljavaju joj da odustane čak ni onda kada joj nije ni do čega, a uz dovoljan intenzitet unutrašnja motivacija joj pomaže da zadrži volju za optimalnim sređivanjem života...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Nekome je život majka, a nekome maćeha. Možda bi se i maćeha bolje ponašala prema meni nego sudbina, a samo još jedan pogled u ogledalo potvrdi činjenicu. Tamni podočnjaci se jasno ocrtavaju ispod krupnih, kestenjastih očiju dok usne podrhtavaju pri pogledu na vrat gdje se nalazi jedna od rijetkih, lijepih uspomena mog života, a opet tako bolna.
¤FLASHBACK¤ Ulazim u mračan stan pa zaključam vrata za sobom, zatim izujem patike i na prstima uđem u dnevnu sobu kako ne bih probudila osobu koja tu leži, a moje je srce voli više nego vlastite roditelje. Kada me vidi na vratima, njegovo grlo poškakiljaju trnci pa se slabašno nakašlje. Znam kako se osjeća i koje simptome ima jer mi je pričao dok je mogao. Njegov kašalj mi kaže da ne spava. Ta prokleta bolest mu ne dozvoljava ni da se odmori. K vragu! Napravim par koraka i spustim ruku na njegovu drhtavu, pokušavajući da ostanem smirena jer će moje neraspoloženje odmah primijetiti i s tim dovesti sebe do još goreg životnog stanja. Nikada nije ostao ravnodušan na moju tugu pa zbog toga sada pred njim i ne smijem biti tužna. Moram se suzdržati.
"Došla si mi."
Tiho izgovori moj deda, tiše nego jučer pa mi se tijelo zatrese. Brže bolje se okrenem i uzmem drvenu stolicu koja se nalazila pored oronulog kreveta. Sada moraš biti jaka, Linda. Opomenem sama sebe. On zaslužuje podršku jer ti je najveću i dao u životu. Sjednem pored kreveta na kojem je ležao i uzmem naboranu, mršavu ruku te je smjestim između svojih dlanova. Osmjehnem se, lažno, ali on ne smije primijetiti da osmijeh nije iskren. Gledam u njega dok oblikujem rečenice koje želim da mu kažem usporedno prelazim prstima nježno preko njegove ruke koja se nalazi u mojoj.
"Dolaziti ću ti svako jutro dok ne ozdraviš, deda. A kada ozdraviš svako jutro ćemo ići u šetnju."
Izgovorim s nadom u glasu. Jedina želja mi je da ozdravi jer šta ću ako... Ne, to se neće dogoditi i ne želim da mislim na to. Ozdraviti će. Ispusti izdah iz sebe dok me je gledao poluotvorenih očiju, u njima više ne postoji nada, a uvijek me je učio da se nadam boljem. Njegovo mišljenje je kada se izgubi nada onda se gubi i sve u životu. Znao je kroz šta sam prolazila kao što zna i čitavu sadašnju situaciju, ali nikada mi nije dozvolio da pokleknem. Tjerao me je da hrabro koračam ka naprijed.
"Milo.."
Rukom pokaže na ormar koji je stojao na drugom kraju dnevne sobe pa odmah pogledam za njegovim pokretom. Tablete? Na stolu su pored njega. Šta mi želi reći, a nema snage? Vratim pogled na njega pa shvatim kako se bori za zrak i onda, sasvim tiho izgovora. Duša mi se lomi u sitne komadiće dok gledam u bespomoćno tijelo ispred sebe.
"Crvena kutijica."
Zaustavim riječima njegov pokušaj ustajanja.
"Donijeti ću ti, deda. Lezi i odmaraj. Treba ti snage."
Nije imao snage da ustane, ali bez obzira na to nadao se da će moći, nisam mu dozvolila, lakše je meni. Ustanem nakon izgovorenih riječi pa odem do starog, drvenog ormara kojem sam se divila kako je još uvijek u čitavom stanju. Otvorim staklo pa baš na mjestu gdje je njegov pokret ruke otprilike i pokazivao vidim malu crvenu kutijicu. Uzmem je nježno pa isto tako zatvorim i staklena vrata ormara. Dođem do njega pa sjednem na stolicu s koje sam prije nekoliko trenutaka ustala i blago pružim dohvaćenu stvar prema nemoćnom dedi. Slabašno podigne ruku kao znak stop.
