Borba, istrajnost i hrabrost su vrline koje mladu djevojku čine jakom i ne dozvoljavaju joj da odustane čak ni onda kada joj nije ni do čega, a uz dovoljan intenzitet unutrašnja motivacija joj pomaže da zadrži volju za optimalnim sređivanjem života...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Kratko se osmijehne, ali ovaj put osmijeh nije od srca, ironičan je. Možda ne vidim dobro, ali mi se čini da mu nije drago što je u ovakvoj situaciji. Pozorno čekam da mi odgovori na postavljena pitanja, a onda čujem riječi koje izlaze s njegovih usana.
"Maksim Antanasijević, drago mi je."
Podignem obrvu, a kut usne izvijem. Zbog čega se šali, a rekao mi je da ću dobiti svoje odgovore? Rukom prođe preko brade tako da je počeše, a zatim ruku spusti ispred sebe i malo mi se približi, naginjući se na stol.
"Tvoj otac je radio za nas prije nekoliko godina. Nadam se da ćeš razumijeti, ali nijedan automehaničar ne može pijan raditi oko automobila."
Potraži moj pogled, a kada ga dobije s jednim klimanjem glave, nastavi razgovor, zbog čega mi je bilo drago. Osjetila sam blago olakšanje jer je razgovor išao u smijeru u kakvom sam željela da ide.
"Jednostavno, nije mogao da obavlja posao.. zatim mu je otac dao otkaz."
Nije mi jasno kakve veze jedan otkaz ima sa situacijom u kojoj on meni dolazi i donosi pisma koja mi šalju roditelji. Oh, opet ih tako nazivam.
"Ali.."
Klimnuo je glavom gore pa dole, blago, ali toliko da mi stavi na znanje da ću saznati ostatak priče samo da se strpim. Poslušala sam ga. Dopustila sam mu da nastavi razgovor bez da ga prekidam dobacivanjem riječi. Srce kao da mi je utihnulo u grudima dok sam čekala da čujem šta mi ima sve za reći. Nadam se da poslije toga neću trebati doktora ni tablete za smirenje.
"Jedan, mnogo bitan papir je ostao u radionici mojom krivicom. Zaboravio sam ga ponijeti sa sobom iako mi je otac nekoliko puta naglasio.."
Stiša ton glasa pa završi rečenicu. Više ga nisam pozorno slušala sada sam se pretvorila u uho.
"Radili smo ilegalne poslove. Tačnije, otac je uvozio automobile s vana, ali ilegalno."
Slegne ramenima i blago se osmijehne te par puta prstima prođe po stolu kao da svira klavir, ali bez melodije.
"Tu sve i počinje. Na posao je došao tvoj otac i vidio papir, snimio ga. Sada ga zloupotrebljava protiv nas."
Otpuhnem zrak koji se skupljao u plućima dok sam slušala šta mi govori. Zar može do tolike granice ići? Tko zna šta sve radi i na šta je spreman? Udahnem duboko, pokušavajući razbistriti misli u glavi da bih mogla čuti nove odgovore na pitanja.
"Šta vam je uradio?"
Postavim mu pitanje dok gledam kako me proučava pogledom. Ne smeta mi. Samo želim da saznam sve što me zanima. To što me gleda, nije moja stvar. Ne radi mi ništa loše. Zaustavi pogled na mojim očima i odmahne glavom lijevo pa desno.
"Snosim krivicu jer nisam uzeo papir. Tražio je od mog oca da ti dostavlja pisma kada to bude htio tvoj otac. Ali odbio je, rekavši da ću ih ja nositi."
Tišina. Bijes mu se oslikava u očima dok duboko diše i odmahuje glavom. On im prijeti. Zar imam takvog oca? Znam da pije i pravi probleme kod kuće, ali nisam znala da je na ovakve stvari spreman.
"Jeste li pokušali doći do njegovog telefona, mislim.. možda možete poništiti snimke?"
"Uradili smo sve što smo mogli, ali nije bilo koristi. Više puta je tražio novac za zamijenu, a kada ga dobije, obrišemo sve dokaze. Drugi dan, kada mu zafali novac, dođe opet kod nas i sve se vrti u krug."
Novac koji je dobijao od njih sigurno nije bio sitan, ali ni dinara nije donio u kuću. Sada mi je jasno odakle mu novac za alkohol. Muka mi je od njega i njegovog ponašanja, a mama? Ona ga trpi, tu i tamo zna popiti koju s njim, ali ga podržava u svemu bez obzira što redovno završi u modricama od njegove ruke. Često zna reći kako ga voli i da prava ljubav sve oprašta i podnosi.
"Od mene traži novac, govori mi da neću dobro proći ako mu ga ne dadnem. Prijeti mi."
Usne su mu se blago razdvojile dok sam izgovarala rečenice. Oči su mu tamnile dok je šaku sve jače stiskao.
"Ali sam rekla da mu neću dati. Svaki put sam se borila na razne načine da skupim novac i predam mu, ali ovaj put neću."
"Kako može tako da se ponaša prema svojoj kćerci? Idiot obični."
Frkne posljednje dvije riječi glasnije od prethodnih. Slažem se. Ne postoji riječ kojom mogu da ga opišem. Ali ipak se u uglu srca nadam da me voli, barem malo.
"Da sam znao da su takve riječi napisane, nikada ih ne bih donio."
"Ali nisi znao. Nije ni bitno. Saznala sam neke odgovore na pitanja i hvala ti na tome."
Ljubazno se osmijehne, ali njegove oči još uvijek nisu izgubile tamnu nijansu plave boje. Kafić su polako napuštale osobe iz njega, ali nas dvoje smo sjedili. Nismo planirali otići, ali možda budemo morali. Do kada radi kafić? Hoćemo li se nekada opet vidjeti? Demantovao je moje mišljenje o njemu. Možda bi mogli biti i prijatelji.
"Živiš sama?"
Klimnem glavom potvrdo i odlučim mu odgovoriti i s riječima.
"Od trenutka kada su me izbacili iz stana. Prije svega par dana."
Njegova razbarušena obrva više nije stojala malo iznad oka, sada je na čelu. Ja ne znam dignuti obrvu, a svi oko mene izgleda da znaju.
"Zar je moguće? Ne mogu da vjerujem."
Slegnem ramenima. Vjerovao ili ne, istina je takva. Ne mogu je promijeniti mada bih voljela. Želim i ja imati sretan dom pa makar to bilo samo u snovima. Izgubila sam osjećaj sreće kada sam ispratila dedu u drugi život.
"Radiš li? Mislim, kako ćeš platiti stanarinu? Režije? Ostalo?"
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
