Borba, istrajnost i hrabrost su vrline koje mladu djevojku čine jakom i ne dozvoljavaju joj da odustane čak ni onda kada joj nije ni do čega, a uz dovoljan intenzitet unutrašnja motivacija joj pomaže da zadrži volju za optimalnim sređivanjem života...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Ne mogu da dišem bez njega."
Slušam dobro poznat glas i pokušam pronaći način kako da joj pomognem, ali ne postoji način koji će joj olakšati u ovoj situaciji. Treba samo pustiti vremenu.
"Zašto mi je ovo uradio, Sofija?"
Pitanje na koje nisam znala odgovor. Obrazi nakvašeni od suza koje se još uvijek slijevaju, a nijedna riječ utjehe ne pomaže. Privučem je sebi u zagrljaj i pokušam smiriti bar na trenutke no ni to nije uspjelo.
"Ne vrijedi, Linda."
Stresi mi se u rukama pa me stisne malo grublje za majicu, ništa što me je zaboljelo, ali itekako pokazalo koliko joj je teško. Da ti bar mogu pomoći, Linda.
"Znam da bespotrebno govorim, zaljubljena si, voliš ga, ali zaslužuješ dečka koji će cijeniti tvoju ljubav."
Naglo mi se izvuče iz zagrljaja i ustane pa se okrene ka meni uz riječi.
"Ne želim drugog. Želim njega!"
Razumijem njezinu tugu i razočarenje pa je ni ne kritikujem, ne zamjerim joj bijes prema meni. Znam da ne misli ništa loše, ali povrijeđena je, smeta joj bilo koja riječ da kažem za njega.
"Volim ga, Sofija. Kako ću živjeti dalje, navikla sam na njega kao da mi se duša odvaja od tijela..?"
Udahne duboko pa dlanovima obriše suze i vrati se na mjesto s kojeg je ustala prije nekoliko trenutaka.
"Izvini.. nisam željela ovako reagovati prema tebi."
Odmahnem glavom i uzmem je za ruke pa ih smjestim među svoje dlanove. Poglede nam spojim pa odgovorim.
"Ne brini se. Ako ti je lakše, slobodno galami na mene."
"Osjećam da mi se duša raspada.."
Novi val suza klizne niz njezine obraze pa pokušam razgovarati o nekoj drugoj temi. Možda ću joj na taj način fokusirati pažnju na drugu stvar.
"Hoćemo li pokušati raditi? Otići na posao?"
Spusti pogled pa moja pitanja ne dobiju odgovor. Znam da nije u stanju raditi, što je opravdano ovom situacijom. Ne želim je tjerati, ali ni forsirati na nešto što nije u stanju, barem ne nekoliko prvih dana.
"Mislila sam da promijenim temu, da ne pričamo konstantno o njemu.. nećemo raditi nekoliko dana, ni ti, a ni ja."
"Ne, ne, Sofija. Ti nastavi sa svojim životom normalno, nemoj gledati na mene.. a i ja, pokušati ću se što brže urazumiti."
Spustim ruku na njezinu pa udahnem duboko. Ne želi da gubim vrijeme, ali želim biti uz nju. Ne mogu je ostaviti samu. Raditi ću, a do tada ima tko da me zamijeni, uostalom ako se dogodi situacija u kojoj ću im zatrebati, lako ću to riješiti i od kuće. Zadnji dio rečenice mi se dopao, itekako. Želim da što prije shvati i nastavi dalje.
"Želim da se viđaš sa Teodorom, neću da vi ne izlazite zbog mene."
"Linda, molim te. Ne svodi nam se život na izlaske, uostalom on može uvijek da dođe nama. Ne trebaš se brinuti zbog nas. Teodor razumije.."
S Teodorom neće biti problema oko toga što neću izaći nekoliko dana, čak mi je i sam rekao da budem s Lindom, a ostalo će doći sve na svoje. Život je pred nama, što je suđeno, desiti će se. Htjeli mi to ili ne. Slučaj kao i s Lindom i Bartolom, da nije trebalo biti ovako, sigurno da i ne bi bilo.
"Hvala ti što si uvijek uz mene. Što me nikada ne ostaviš samu."
"Budalice moja, uvijek ću biti uz tebe jer si i ti uz mene. Nemoj da mi se zahvaljuješ."
Zagrli me pa joj uzvratim. Ona je jedina osoba kojoj u potpunosti vjerujem, čitav život. Možda zato što me nikada nije razočarala, nikada me nije izdala, a imala je prilika. Uvijek je bila uz mene i trudila se pored svojih problema da posveti meni vrijeme.
"Moj život bi bio totalno promašen da te nema u njemu."
"Znam."
Nakon toliko vremena čujem osmijeh s njezinih usana pa se izvuče i moj osmijeh. Trenutak pokvari zvono na telefonu pa mi se izvuče iz zagrljaja i pokaže rukom na telefon.
"Javi se."
Blago klimnem glavom i uradim što mi je rekla.
"Molim?"
"Nemoj mi se javljati tako, malo je falilo da ti kažem nešto."
Smijeh s druge strane slušalice natjera i moje usne da se razvuku u iskrivljene linije. Moj Teodor je uvijek opušten i spreman na šalu.
"Ne budaleši."
"Nazvao sam da te pitam, šta radite?"
Ne znam koja me je osobina najviše privukla kod njega. Humor? Iskrenost? Poštovanje? Pažljivost? Brižnost? Ili možda neka treća osobina?
"Sjedimo. Gdje si ti, šta radiš?"
"Ispred tvojih sam vrata."
Kreten mali. Zašto me je nazvao ako mi stoji ispred vrata? Mogao je jednostavno da pozvoni.
"Hoćeš li mi otvoriti, gospođice?"
Ustanem s kreveta pa pokažem Lindi na vrata te ona samo klimne glavom i pokuša obrisati mokre dlanove od suza. Ispred vrata nije samo Teodor stojao, zajedno s njim je i dečko zbog kojeg je Linda izgubila kompas za život.
"Teo.."
Nije ništa rekao samo je ušao unutra dok je Bartol čekao iza njih. O čemu se ovdje radi?
"Mogu li ući?"
Trebam li ga pustiti ili ipak ne? Šta Linda želi u ovom trenutku, da smo barem razgovarale o ovome pa da znam kako trebam postupiti.. ali ne znam.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
