Jednim potezom - |Završena| #1

35. dio

Znao sam da trebam iskoristiti pravi trenutak, a ovaj se činio baš takvim. Stojala je ispred mene na svega par milimetara s otežanim disanjem. Milimetar je dijelio moje usne da se spoje s njezinima, ali prije toga želim da raščistimo odnos. Želim da znam na čemu sam, šta ona osjeća i kojim načinom me gleda. Priznati ću joj šta osjećam, ma kakav god ishod toga bio. Dugo sam se povlačio od toga, bježao sa strahom da ću je izgubiti ako priznam, ali sada želim da zna.

"Već dugo te ne gledam očima druga."

Pogled je sakrila ispod dugih trepavica. Oči joj nisam vidio, a nisam ni znao zbog čega žmuri. Šta se dešava? Možda sam je s ovim riječima izgubio. Napokon sam dobio pogled tamnih očiju koji je ovaj put odisao sjajem, čudnim, ali prelijepim. Pramen kose sklonim s njezinog čela pa ostavim poljubac na istom i osjećam da mi se predaje. Svjestan trenutka u kojem se nalazim, obuhvatim rumene obraze ispred sebe i spojim nam poglede.

"Došlo je vrijeme kada sam i trijezan trebao da se suočim s tobom, ali također i s osjećajima. Linda, znam da te mogu izgub.."

Prekine me u rečenici. Nisam uspio ni da završim, a njezine riječi su mi odzvonile u ušima dok je ruke spuštala na moj struk. Nikada ih prije nisam osjetio na ovom mjestu pa je zbog toga dio tijela izgorio.

"Ne možeš me izgubiti jer.. i ja osjećam isto prema tebi."

Sve što sam trebao u životu jesu ove riječi s kojima mi je uzvratila osjećaje. Možda sam trebao nastaviti razgovor, ali.. usne su željno iščekivale njezine pa sam odlučio da ih spojim. Otkucaji srca su se povećavali, a usne razmijenjivale dodire, nježne poput labuda. Jesam li nekada poljubio djevojku na ovakav način? Nisam. Čak ni prvu djevojku nisam poljubio s istim žarom kao Lindu. Moju Lindu. Neobično je pomisliti da mi pripada, a pogotovo da mi drži ruke oko vrata i budi onaj dobro poznati nagon za vođenjem ljubavi. Tijelo je privijala uz moje kao da nije svjesna koliko mi se predala. Ili je možda i ona jedva čekala da mi pripadne. Baš kao i ja njoj.

"Bartol, šta radimo ovo?"

Odmakne se od mene, više ne osjećam dodire njezinih usana, ali itekako osjećam dah na licu dok joj se u očima oslikava želja, ali i strah. Uvijek sam mogao prepoznati kako se osjeća, čak i onda kada pokuša vješto da sakrije šta se dešava kod nje u životu. Na kraju mi je svaki put priznala o čemu se radi, ali mi nikada nije dozvolila da se miješam.

Htio sam je odbraniti od čitavog svijeta, a šta sam na kraju uradio? Nisam je mogao zaštiti od svojih osjećaja. Zaljubio sam se u nju, a da nisam ni bio svjestan da je mogu izgubiti zbog toga. Ali od danas..

"Ovo je totalno pogrešno."

Nisam više mogao razmišljati. Zabolile su me njezine riječi kao da mi je oštrica mača probola srce koje je kucalo zbog nje. Odmakne se od mene s tim da skloni i ruke sa mog tijela. Zabolilo je. Kako me je samo ošamarila realnost. Uhvatim je za zglob desne ruke dok još nije kasno, dok nije potpuno otišla od mene.

"Zašto je pogrešno? Zar mi nisi rekla da i ti isto osjećaš?"

Pokuša otrgnuti ruku iz moje dok me je sjekla pogledom, na pola. Borio sam se da ne odustanem od svega i složim se s njom da je sve ovo samo jedna totalna greška, ali to bi značilo da odustajem od nje, što mi nije nikako priličilo.

"Zašto me tjeraš od sebe?"

"Ne želim te."

Hladno, poput sante leda mi saspe riječi u lice, a pogled sakrije od mene. Zašto si mi uzvratila poljubac?

"Prije svega nekoliko momenata si mi rekla da te ne mogu izgubiti, a sada stojiš ispred mene na istom mjestu i govoriš mi kako me ne želiš. Koji je razlog?"

Želim da mi kaže istinu, ma kakva god bila, samo nek se izjasni šta želi sa mnom. Znam da nisam bio fer i pošten prema njoj jer nakon izrečenih riječi u kojima sam joj naglašavao da mi se sviđa. Odlazio sam. Da li se nekada zapitala zbog čega? Samo je jedan razlog. Nisam htio da je izgubim. Gledam kako pokušava ostati hladna, ali joj ne ide. Želi i ona mene. Siguran sam u to. Ali zbog čega ne ostane pored mene?

"Zašto ću ti ja? Možeš imati mnogo bolju djevojku od mene."

Stisne šaku koju sam joj držao pa odmah stanem ispred nje i uradim isto što i maloprije.

Obuhvatim dlanovima njezine obraze tako da me gleda dok joj govorim sljedeće rečenice s kojima joj želim dati do znanja da nije onako kako ona misli. Dokazati ću joj samo mi treba šansa. Jedna šansa!

"Ne želim drugu. Za mene si najbolja, Linda!"

Palčevima obrišem suze koje su joj se slijevale niz obraze, a koje su me bolile toliko da nisam mogao ostati priseban. Volio bih da me istuku njih desetorica, ali samo da ne gledam njezine suze.

"Želim te, medena. Kao nijednu drugu. Želim ti pokazati šta znači ljubav. Samo mi treba šansa."

Glavu je pomijerala lijevo pa desne dok su se njena mala prsa tresla. Privučem je u zagrljaj pa kada osjetim ruke na leđima, sklopim oči na trenutak kako bi memorisao ovaj trenutak u dugoročno pamćenje.

"Ne plači, jedina."

Nisam joj rekao da me boli kada je gledam da plače jer bih onda bio slabić, a to ne smijem biti pred ženom koju volim. Moram biti jak da joj pokažem da ću je zaštiti od svega lošeg. Ali šta ako ona ne želi da je zaštitim? Šta ako ona želi nekog drugog na mom mjestu? Ne može! Neću nikome dozvoliti da zauzme moje mjesto.

Želim je imati i sve ću uraditi samo da je dobijem. Da bude moja. Polako se smirivala u mojim rukama, što mi je slalo pozitivan znak. Ipak me grli i ne tjera od sebe. Usne spustim na poljitak njezine glave i ostavim poljubac.

"Hoćeš li mi reći razlog zbog kojeg plačeš?"

Postavim pitanje kada mi se izvuče iz zagrljaja. Želim znati razlog njezinih suza jer ću jedino tada moći da ih spriječim, otkloniti ću razlog i više ga neće biti pa će se smijati. Uradio bih sve za nju i osmijeh od milion dolara. Samo treba mi reći jer ne mogu znati sve dok mi ne kaže. Što više odužuje, otežava i sebi, ali i meni. Ostalo mi je samo da nagađam šta bi moglo biti, ali smiriti ću se tek kada mi kaže.