Borba, istrajnost i hrabrost su vrline koje mladu djevojku čine jakom i ne dozvoljavaju joj da odustane čak ni onda kada joj nije ni do čega, a uz dovoljan intenzitet unutrašnja motivacija joj pomaže da zadrži volju za optimalnim sređivanjem života...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Vozao sam se po gradu kada sam vidio Lindu da izlazi s dečkom iz kafića. Usporim da vidim pričinjava li mi se dok otkucaje srca jasno čujem. Zaboravio sam disati na trenutke. Oči fokusirane na njezino tijelo dok odlazi od mene. Nestaje mi iz vida, ali ne i iz srca. Počnem šakama udarati od volan kao da je on kriv, ali moram negdje bijes istresti.
"Zašto mi nisi rekla da imaš je*enog dečka?"
Urlao sam u automobilu dok sam povećavao gas. Išao bih za njima, ali ne želim da me vidi. Misliti će da je pratim. Još mi samo to treba. Kiša se slijevala niz šofer šajbu dok su je brisači vješto sklanjali, čisteći staklo.
Lice nije imao tko da obriše, iz njega su se slijevale suze. Nikada nisam plakao za djevojkom, ali ne mogu podnijeti da je gledam s nekim drugim. Kako sam mogao ovo da dozvolim? Sofija mi je rekla da trebam reći što osjećam prije nego što bude kasno.
Zvao sam je večeras da se vidimo, tada bih rekao sve što osjećam, ali ona me je odbila, rekavši da će izaći s prijateljicom. Sada znam da se ne radi o prijateljici. Ona ima dečka. Zašto me ovoliko razara ova bol koju osjećam? "Zato što je voliš.", ti mi nisi nikako trebao. Ne trebaš me podsjećati na stvari koje znam i sam. Volim je.
Urlao bih ulicama grada po kiši koliko je volim dok se držimo za ruke i ne marimo što ćemo biti mokri jer je bitno da se volimo. "Svi oko tebe se vole, a ti nemaš nikoga.", k vragu! Teodor i Sofija su zajedno, uživaju na nekom mjestu i drago mi je.
Linda.. ne smijem ni pomisliti šta oni rade. Zašto ja nisam mogao biti na njegovom mjestu i krasti joj osmijehe i uzdahe? Činiti je sretnom jer je život ne mazi.
"Sada znam zbog čega si željela da te pustim."
Suza, još jedna, ona izdajnička mi padne na ruku. Glava naslonjena na ruke koje se nalaze na volanu nisu dozvolili da promijenim pjesmu koja je svirala, a koja će me zauvijek vezati za jedan trenutak. Ne bilo koji nego ovaj, koji sam vidio prije nekoliko minuta. Ona i on. Zajedno.
"Da l' me oči varaju il' ovo ispred mene hodaš ti, ovo nisam očekivao, ti i on u istoj ulici.."
Dovoljno je bilo da čujem pa da stisnem pesnice i počnem da udaram po volanu kao maloprije, baš poput pravog manijaka koji treba da se istrese na načemu. Uvijek bira ono što nije krivo pa tako ni automobil nije kriv, ali će biti izudaran. "Nisi se smio zaljubiti u najbolju drugaricu. Nikada nećete moći biti zajedno. Ona ima dečka. Voli ga. Uživa s njim.", posvađati ću se s tobom ako još samo nešto kažeš! Nećemo više biti u dobrim odnosima ako čujem bilo koju riječ.
"Sada idem da se napijem."
Nasmijem se sam sebi kada već nemam nikoga. Ostavljen sam i sam iako bih mogao biti okružen mnogim djevojkama, nisam. Zašto? Zato što sam mislio da ćemo moći biti zajedno. Mislio sam da će me željeti, bar pola kao ja nju. Šmrknem kako bih zaustavio suze.
"Bartol, ne plače! Sada je dobro što nema nikoga pored mene. Prvi put sam imao trenutak slabosti zbog neke djevojke. Zaplakao sam kao malo dijete kada sam ih vidio zajedno. Je*o te!"
Vozio sam prema klubu gdje smo sinoć bili s njima. Teodorova turneja se nastavlja i večeras s obzirom da znam Sofiju i njezinu želju za alkoholom. Večeras u klub ulazim sam, ali hoću li tako i izaći iz njega? Ostaje da se vidi.
Dlanovima sam prešao preko lica zatim se pogledao u unutrašnji retrovizor i nabacio osmijeh. Nitko nikada neće saznati da sam pustio suzu zbog nje. Osim ove noći. Ona i ja čuvamo tajnu.
Parkiram na svoje mjesto, mislim da se podrazumijeva da svaki gazda ima svoj parking ispred svog kluba pa tako i ja. Za par trenutaka sam bio u centru kluba, plesali su i zabavljali se oko mene, a ja kao da sam pogledom tražio nekoga. Lažem, nisam tražio nekoga.
Nadao sam se da ću je naći ovdje, možda sa Sofijom i Teodorom, ali sam zaboravljao da se zabavlja već negdje s dečkom. Odem do šanka, probijajući se kroz gužvu i kada me konobar vidi, zanemari sve oko sebe, prvog me usluži.
"Moje piće, ali bocu."
Bilo je dovoljno da se okrene i ode po narudžbu. Svi su ovdje već godinama zaposleni i znaju šta im gazda voli.
Ubrzo se vratio s flašom viskija i čašom, a pored mene su u tom trenutku stale dvije visoke plavuše. Pogledam u njih pa prije nego što izgubim konobara iz vida, kažem.
"Daj svim konobarima šta će popiti i usluži ove dvije ljepotice pored mene."
Naglasio sam drugi dio rečenice tako da su i one čule pa su se široko nasmijale. Jedna priđe do mene s rukom naslonjenom na moje rame i šapne mi.
"Hvala ti."
"Večeras ćete mi praviti društvo?"
Okrenem se prema njoj pa joj spustim ruku na struk, zakikoće se. Nisam ni sumnjao da će me odbiti, ali sam ipak volio da čujem potvrdne riječi.
"Može. Svakako nemamo društva, a tvoje ne bih da odbijem."
Obliže usne pa se okrene prema drugarici i nešto joj kaže, ali ovaj put nisam čuo šta samo sam vidio kada se i drugarica osmijehnula, gledajući u mene. Gdje je onaj pogled smeđih očiju koji u meni probudi sve one osjećaje za koje nisam ni znao da imam?
Kome ih sada upućuje, je li vrijedan njezinog pogleda, a ljubavi koju mu pruža? Zašto mi nije rekla da ima dečka ako me gleda kako i govori, najbolji drug? "Možda zato što je shvatila da je ne gledaš istim očima kao prije.", tebi sam rekao da mi se ne obraćaš jer ćemo se posvađati, ali sada imam mnogo drugih stvari koje mogu da uradim od svađe s tobom. Sreća je na tvojoj strani ovaj put, ali bolje da se ne javljaš.
"Živio!"
Glasno mi kaže na uho dok se uvija s čašom ispred mene. Ni ime joj ne znam, ali je već zato skoro pa u mom krilu. Podignem čašu i nazdravim s njom pa s njezinom drugaricom da se ne osjeća odbačeno.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
