Jednim potezom - |Završena| #1

21. dio

Gledam u iste one plave oči što sam vidjela u sinoćnjem izlasku. Oštra vilica bez prepreke da je promotrim izazove prijatne osjećaje u meni. Strah je čeznuo polako dok se njegova ruka stapala s mojom.

"Drago mi je što ću imati priliku da te upoznam."

"Također."

Odgovorim iako sam izašla da saznam određene odgovore od njega, a ne da se upoznamo. Kao osoba me ne zanima. Pustim mu ruku koju sam držala nekoliko sekundi i vratim je u džep farmerki gdje je i bila dok mu se nisam približila.

"Želiš da idemo negdje na piće?"

Sada sam sigurna da nema nikakvu lošu namjeru sa mnom. Ne želi se skrivati, zove me na piće. Osmijehnem se kratko te pokušam naći adekvatan odgovor na njegovo pitanje, a da ne zvuči pogrešno.

"Ili si možda za šetnju?"

Pomogne mi u izgovaranju odluke na glas postavljajući novo pitanje. Ne želim da me netko vidi s njim niti s bilo kim drugim. Bolja je odluka da se prošetamo po mjestu gdje nema mnogo ljudi.

"Može. Prošetati ćemo."

Hladne kapi počnu padati po nama dok se ustajala prašina s asfalta počne dizati i stvarati neprijatan miris. Prašina. Kiša. Večeras nije sreća na mojoj strani.

"Ipak ćemo na piće."

Dovoljno glasno naglasi da se trebamo skloniti odavdje. U pravu je. Kisnemo. Njegovi koraci su odlazili ravno preko ceste, a zajedno sa njim i ja. Znam za ovaj kafić gdje idemo, ali nikada nisam bila u njemu jer nemam novac da si omogućim izlaske u objekte poput ovoga. Ni odjeća na meni nije odgovarajuća za mjesta poput ovih. Ali Maksimova odjevna kombinacija u potpunosti priliči ovom mjestu. Tamne farmerke i lakosta majica s kragnom u tamnoj nijansi plave boji, a preko nje se nalazi crna kožna jakna kao i patike u crnoj boji. Srednjeg rasta, ali sigurno umiljatog izraza lica.

Pogriješila sam pri procijeni na prvu. Ali tada ga nisam ni vidjela. Lice mu je bilo sakriveno. U klubu nisam nikoga ni zapažala jer je Bartol bio u blizini i oduzimao mi svaku misao. Nije ni sada ništa bolje, ali se trudim i to je nešto. Sada samo želim da saznam o čemu se radi s ovim dečkom i mojim roditeljima. U kakvim su odnosima oni i kako su se upoznali?

"Izvoli!"

Obrati mi se kada izvuče stolicu na koju sam trebala sjesti. Nisam naučila na ovo pa sam mu samo hladno odgovorila dok se on smještao na stolicu koja se nalazi suprotno od moje uporedno se osmijehujući.

"Hvala."

Gledam u njega dok su s moje desne strane dužinom čitavog zida ogledala na koja se upravo ogleda, a zatim pogleda u mene. Prije nego što uspije bilo šta da kaže, konobar stane za naš stol.

"Izvolite?"

Osjetim Maksimov pogled na sebi koji mi stavi na znanje da prva naručim, ali kao nijema ostanem zatvorenih usana.

"Dame imaju prednost, Linda."

Kada čujem njegove riječi, kratko se obratim konobaru, a onda pogled u stol ispred sebe kako bih sakrila pogled. Ovaj potez je totalno pogrešan. Nisam trebala izaći s njim.

"Cedevitu."

"Produženu i bilo koji negazirani sok."

Poslije svojih riječi čujem njegovu rečenicu koju je odmah izjavio. Nije čekao kao ja. "Linda, sada je tvoje vrijeme. Pitaj ga sve što te zanima." Hrabrost nije bila na mojoj strani i nisam mogla postaviti nijedno pitanje, a samo sam zbog toga izašla.

"Razumijem da ti nije prijatno odmah u kafić, ali svjesna si da po kiši nismo mogli šetati."

Kao da se krivio što sjedimo u kafiću, ali uporedno s tim pokušavao se i opravdati. Nisam tako mislila. Zapravo, nisam ga krivila jer nismo mogli šetati zbog kiše kao što je i sam rekao.

"Muzika nije preglasna pa ćemo moći voditi razgovor bez nadvikivanja."

Nizao je rečenicu za rečenicom dok sam ga nijemo gledala. Razbarušene, smeđe obrve zajedno s dugim i gustim trepavicama su krasile oči boje more. Ali meni nedostaje pogled onih dobro poznatih očiju boje čokolade. Trgnem se kada osjetim da konobar stavlja sok ispred mene. Možda će svi u ovom kafiću misliti da imam psihičkih problema ako se što prije ne posvetim razgovoru s Maksimom. "Zbog toga si i došla. Saznaj odgovore." Bodrio me je unutrašnji glas.

"Moram obaviti poziv, vraćam se odmah."

Samo što sam pomislila da sam skupila hrabrosti da započnem razgovor. Telefon mu je zasvijetlio signalizirajući poziv koji nije mogao čekati. Ustao je i napustio stol.

Bog mi je dao još malo vremena da skupim hrabrosti. Hvala ti, Bože! Udahnem duboko pa trepnem nekoliko puta, a zatim opet udahnem duboko i pogledam oko sebe.

Sjedim blizu drvene ogradice pored koje se mora proći kada se ide u toalet. Odmah je tu i šank. Ispred njega je nekoliko visokih stolova s istim takvim stolicama. Sreća pa ne sjedimo tu. Moja visina ili možda bolje rečeno nizina nije pogodna za takve stolove, a još manje stolice na koje se moram penjati s mukom, na prstima.

"Oprosti što si čekala. Bilo je važno."

Osmijehnem mu se kratko pa se odlučim za razgovor, nakon poprilično dugog vremena bez riječi.

"Nije problem. Razumijem."

Uzvrati mi osmijehom.

"Mogu li sada dobiti odgovore na pitanja koja su me zanimala ispred zgrade, ali mi nisi mogao odgovoriti?"

Postavim pitanje zbog kojeg sam izašla. Sačekam odgovor od njega pa ću nastaviti s razgovorom dalje. Hoće li mi odgovoriti na sva pitanja koja mu postavim? Do njega je.

"Možeš. Šta te zanima?"

A šta me ne zanima? Bolje bi pitanje bilo, ali kada pogledam koliko pitanja imam spremljenih u mislima. Shvatim da i nije mnogo. Dovoljno da saznam zbog čega sam u trenutnoj situaciji.

"Danas si mi rekao da te šalju moji roditelji.."

Stanem na trenutke kada pomislim na njih. Nekada se kajem što ih zovim tim riječima. Otac i majka su velike riječi od još većeg značaja koji oni nisu zaslužili. Ali ne mogu drugačije da ih zovem. Zbog njih sam dobila život.

"Kako ih znaš? Tko si ti?"