Jednim potezom - |Završena| #1

24. dio

Brine se za mene. Ili me možda saželjava? Nisam sigurna, ali djeluje mi prijateljski nastrojen kao da me ne želi povrijediti. Možda i ne želi. Voljela bih da mogu vjerovati nekome, ali više ni sebi ne vjerujem nakon što sam se zaljubila u Bartola.

"Oprostite na uznemiravanju, ali zatvaramo."

Pogledam u konobara koji nam je donio piće, a sada nam govori da moramo otići. Nisam željela završiti razgovor s Maksimom, ali sam morala. Ustanem sa stolice za njim nakon što se obratio konobaru i platio piće.

"U redu je."

Njegov pogled je na meni koja prolazim pored stola i idem ka vratima. Izlazimo zajedno na hladan zrak kojeg je dovela kiša sa nama. Sami smo, nitko se ne nalazi na ulici osim poneki automobil koji polako prolazi zbog kiše koja je posvuda. Pokisnuti ćemo. Krajičkom oka pogledam u njega koji je skidao jaknu i stavljao je preko mene.

"Parkirao sam u blizini. Nadam se da će te jakna barem malo zaštiti."

Skinuo je jaknu kako bi me ogrnuo njom, a to što je u kratkim rukama ostao, izgleda da za tim nije mario. Uzmem jaknu sa sebe i pružim mu je.

"Svakako ćemo brzo doći. Obuci je."

Negodovao je pogledom, ali i riječima.

"Obuci je. Nemoj da stvaramo napetost."

"Nećemo je stvarati ako se obučeš."

Odmahne glavom pa otpuše zrak kroz zube. Stojimo ispred kafića kao luđaci dok čekam na njega da krene.

"Onda ću doći automobilom po tebe."

"Nije mi prvi put da ću pokisnuti, možemo krenuti?"

Želim završiti raspravu između nas. Možda saznam još neku informaciju o svojim roditeljima koju ne znam. Koračala sam uporedno s njim do automobila u tišini koju nam je prekidala kiša dok su kapi udarale od asfalt. Ubrzo smo stigli na parking, daljinskim je otključao automobil crne boje, ali ne znam koje marke. Znam samo da je luksuzan. Kako ću mokra ući u njega, hoću li se uopće znati ponašati? Otvori mi vrata i u tom trenutku mi se obrati.

"Kisnemo. Neću ti ništa, obećavam."

Nasmijem se poslije njegovih riječi i uđem u automobil. Da sam ostala na zraku, kisnuo bi i on zbog mene, a to ne želim. Ubrzo se našao pored mene i okrenuo ključ, ali nije odlazio s parkinga. Gleda me.

"Želiš da se vozamo po gradu?"

Prilika da saznam još neke stvari, ali isto tako i bolje upoznavanje na koje nisam spremna.

"Ili želiš da potražimo kafić koji sada radi?"

"Možemo sjediti i ovdje što se mene tiče."

Nije bilo potrebe da idemo u kafiće, a ni da troši gorivo na mene. Dovoljno je da sjedimo i pričamo. Grijanje je sve više dovodilo do prijatnosti zbog sušenja odjeće, a i topline koju je uzrokovalo.

"Hoćeš mi onda odgovoriti na pitanje?"

Klimnem glavom potvrdno. Odgovorio je i on meni na sve što sam ga pitala. Red je na mene.

"Od sutra počinjem raditi."

"Gdje?"

Pitanje na koje nisam željela odgovoriti. Ne treba da zna sve stvari o meni. Možda ne treba ništa ni znati o meni.

"Ako ne budeš zadovoljna plaćom. Možeš kod mene početi raditi."

Usne su mi se blago razdvojile. Nudi mi posao? Ne znamo se, a dao bi mi priliku da radim.

"Imam salone automobila, obučiti ćemo te i možeš raditi za pultom. Nije mnogo teško."

Sada su mi se usne razvukle u osmijeh. Njegov prijedlog nije loš, a je li realan? Kako ću objasniti Sofiji da sam našla drugi posao?

"Hvala ti, ali ne treba. Imam već posao."

"Ako budeš željela. Ponuda će uvijek važiti."

Izašla sam da saznam informacije koje me zanimaju, a on mi nudi posao. Bila sam u totalnom krivu kada sam mislila da je loš. Ne treba suditi nikome dok ga se ne upozna.

"Jesi li nekada prijavila oca?"

Pitanje nakon kojeg sam ga odmah pogledala. Nisam ga očekivala. Ali je itekako bilo za očekivati da prijavim oca, nisam to uradila. Kada sam željela da pozovem policiju pri maltretiranju, mama je govorila da je sramota.

"Nisam. Nikada."

Slušala sam mamu i svjesno mu dozvoljavala da nas zlostavlja, a onda sam se našla na ulici. Možda bi sve drugačije bilo da sam poduzela barem jedan korak za spašavanje, a to je bio upravo ta prijava.

Nije sporno ni činjenica da bi nas možda nakon toga još više zlostavljao, ali sigurna sam da je mama stala uz mene da bi našle izlaz iz takvog života.

"Mama je uvijek govorila da sam njegovo dijete te da mi to ne priliči."

Gleda u mene i pozorno me sluša. Pričam sa osobom koju sam tek večeras upoznala o svojim problemima. Čudno je, zaista jeste za osobu poput mene. Ne volim o tome pričati ni sa Sofijom, ali upravo sjedim i Maksimu govorim.

"Ne možeš prijaviti svog oca. On te voli. Riječi koje mi je govorila bez dokaza. Činjenica da me ne voli je nešto što ne želim nikome da osjeti na svojoj koži."

Ruka spuštena na moju ruku mi pošalje podršku, ali prijateljsku podršku. Nastavim voditi monolog o toj temi.

"Koliko god besmisleno zvučilo, u kutu srca, iskreno, nadam se da me barem malo voli."

"Hoćeš li mi dozvoliti da razgovaram sa njim? O tebi."

Njegova rečenica zvuči dobronamjerno, ali moj otac to ne bi shvatio tako. Počeo bi se sladiti postupkom da sam poželjela da se pomirimo. Maksim ga ne zna dovoljno pa je zbog toga i predložio.

"Ne želim. Zaista si divan."

"Želim ti pomoći, Linda. Nemoj misliti da te sažaljevam, to nikada ne bih uradio, jaka si djevojka pa ti to i ne treba. Samo.. mislio sam.. možda možemo biti dobri prijatelji."