Borba, istrajnost i hrabrost su vrline koje mladu djevojku čine jakom i ne dozvoljavaju joj da odustane čak ni onda kada joj nije ni do čega, a uz dovoljan intenzitet unutrašnja motivacija joj pomaže da zadrži volju za optimalnim sređivanjem života...
اوووه! هذه الصورة لا تتبع إرشادات المحتوى الخاصة بنا. لمتابعة النشر، يرجى إزالتها أو تحميل صورة أخرى.
Još jedan dan je ispred nas, a jučerašnji je prošao s mnogo iznenađenja. Nisam mogla ni zamisliti da ćemo se opustiti u ovolikoj mjeri i uživati. Možda je Bartol planirao da sve bude ovako, vjerovatno jeste.
"Jesi li spremna za još jednu avanturu sa mnom?"
Nasmijem se njegovoj rečenici, a onda mu omotam ruke oko vrata i kada spojim poglede odgovorim na postavljeno pitanje.
"S tobom sam spremna na sve!"
"Nadam se da te danas neću izmoriti pa da zaspeš čim uđeš u sobu kao sinoć."
Zeza me čitavo jutro od kako sam oči otvorila. Umorila sam se. Nisam dugo hodala čitav dan, moram nekada da spavam. Vjerovatno je i on brzo zaspao samo što je ostao duže i sada ima tu mogućnost da me zeza. Ne zamijerim mu. Čak uživam i u tome. Taksi nas je čekao ispred hotela, potom mu Bartol dadne papirić s adresom na koju nas treba voziti. Sjedili smo nazad, zajedno, moja glava naslonjena na njegovo rame, a njegova ruka prebačena preko mene tako da me grli. Izađemo iz taksija pa s pogledom na Bartola odlučim pitati.
"Šta danas radimo? Hoćemo li se izgubiti ovdje?"
Jučer se nismo izgubili, ali hoće li tako biti i danas. Uzme me za ruku pa uz jednu rečenicu krenem za njim.
"Samo se opusti i uživaj."
Prešli smo ulici i na drugoj strani nas je dočekala predivna rijeka.
"Znam da voliš prirodu."
Siđemo niz stepenice i nađemo se na samoj obali rijeke s mnoštvom drugih ljudi. Gledam u rijeku pa u njega, a malo hladniji zrak mi dozvoli da i ovaj trenutak memorišem u dugoručno pamćenje.
"Vidiš onaj tamo most?"
Gledao je u jednom pravcu i rukom mi pokazivao na njega. Vidjela sam pa zbog toga samo blago klimnem glavom da potvrdim njegove riječi.
"To je Pont Alexander III most. Možda ne vidiš dobro odavdje, ali s njegove jedne strane su palače, Petit Palais i Grand Palais. S druge strane.. tamo.."
Trudio se da mi objasni sve što zna o ovome, a moje su misli odvlačile blage note francuske glazbe koja je svirala.
"S druge strane je bio Hotel des Invalides odnosno prva bolnica na svijetu za ratne veterane. Ali danas je tamo muzej posvećen francuskoj vojsci i Napoleonova grobnica."
Stanem ispred njega s osmijehom na licu pa ga uzmem za ruku i podignem je u zrak, a drugu spustim na njegova široka leđa.
"Plešimo!"
Kretali smo se u ritmu lijevo pa desno dok su naša lica ukrašavali iskreni osmijesi. Nije me odbio, prihvatio je moju ponudu pa smo se pridružili i drugim ljudima koji su veselo igrali. Možda nismo profesionalni plesači, ali ritam te natjera da se oslobodiš i počneš plesati.
"Možemo li sada ići u Notre Damu?"
Postavio mi je pitanje koje je značilo da ćemo prestati naš ples ako pristanem ići s njim, ali naravno da ću pristati. Ostavim kratak poljubac na njegovim mekanim i punim usnama pa isprepletemo prste te krenemo prema katedrali.
"Znaš da sam čula kako je u to vrijeme biskup imao viziju o najljepšoj gradskoj katedrali pa je svoju viziju prenio na blato kraj gradilišta."
Sada me je gledao s čuđenjem, znala sam mnoge legende, ali nisam imala priliku da ih kažem pred njim. Maštala sam o obilasku svijeta, o tome da ću nekada i ja biti sretna pa mi je Bog to i omogućio. Poslao mi je Bartola u život i učinio me najsretnijom osobom.
"Znam da je ova katedrala poznata po mnogim umjetničkim djelima."
"Da, istina. Onaj.. kako li se zvao, Hugo tako nekako je napisao knjigu "Zvonar crkve Notre Dame"."
Klimne glavom potvrdno i onda uđemo unutar ove predivne katedrale. Nije ni čudno što ima ovoliko ljudi kada može primiti devet tisuća vjernika, a tisuću i petsto njih može ići na galeriju. Koliko je lijepa i posebna s vana, toliko isto je i posebna unutra. Ostajala sam bez daha dok sam gledala umjetnost koja me okružuje. Sklopim ruke pa se pomolim Bogu. Kada završim okrenem se prema Bartolu koji se još uvijek molio pa sačekam da završi.
"Predivno je, bebe."
Stanem ispred njega te se odlučim na sljedeći korak.
"Je t'aime, Bartol!"
Osmijeh koji sam dobila poslije ovih riječi u kojima sam mu pred Bogom priznala da ga volim, nije mogao da se poredi s drugim osmijesima. Spusti mi ruke na obraze pa mi se obrati.
"Nisi svjesna koliko te volim, Linda. Sreću koju osjećam zbog tebe, ne mogu porediti ni s čim drugo."
Osjećali smo isto. Obadvoje smo uživali u našem vremenu ovdje, ali ipak mislim da sam ispunjenija od njega. Moje prvo putovanje je s njim, a on ga čini takvim da ne zaboravim nikada nijedan trenutak.
"Bože, hvala ti što je moj!"
"Da zauvijek pripadamo jedno drugom."
Nadoveže se na moje riječi i potom spusti usne na čelo. Srce je počelo ubrzanije da kuca, a sama pomisao da ćemo život provesti zajedno učini svaki trenutak drugačijim. Opuštenijim. Sigurnijim. Derala bih se na sav glas koliko ga volim. Ne mogu ni sebi opisati, kamo li nekome drugo.
اوووه! هذه الصورة لا تتبع إرشادات المحتوى الخاصة بنا. لمتابعة النشر، يرجى إزالتها أو تحميل صورة أخرى.
