Jednim potezom - |Završena| #1

32. dio

Kada je parkirala ispred vikendice, znala sam odakle mi je poznata. Bile smo par puta ovdje sa Bartolom i Teodorom, ali ovaj put smo same. Možda će nam biti bolje bez njih, ali opet.. želim da je tu. Koliko god da je pogrešno. Izađem iz automobila pa odem do Sofije koja je vadila vrećice iz gepeka.

"Da ti pomognem?"

"Nema potreba. Mogu ponijeti."

"Hoću nešto da ponesem. Ne ide da nosiš toliko vrećica, a ja ništa."

Pruži mi dvije vrećice i zatvori gepek pa hitrim koracima krene prema vikendici, a u tom trenutku se otvore vrata i ugledam Teodora kako nasmijanog lica čeka Sofiju. Nismo same? Ovo je iznenađenje? Zašto ću ja sa njima, bolje bi im bilo da su sami, a ovako, držati ću im svijeću.

"Ljubavi, stigle ste?"

Zagrli je jako, a ona se prisloni uz njega s osmijehom na licu. Uzme vrećice od nje i u tom trenutku vidim Bartola pa mi srce zakuca kao najjači bubanj na svijetu. Teodor mu pruži vrećice, a on.. kao kip ostane u jednom mjestu gledajući šta se dešava oko njega. Izgleda da ni on nije znao ni za šta od ovoga. Vrećice završe na podu, a Sofijin glas upućen prema meni me natjera da je poslušam jer ne mogu ostati sama ovdje, a i ne mogu se vratiti kući sama, bez automobila.

"Uđi, Linda."

Napravim par koraka i stanem do njih, a u tom trenutku nasmiješenih lica izađu iz vikendice i ostave nas unutra, same.

"Iskoristite ovo vrijeme najbolje što možete."

Teodor nam se obrati s pogledom na Bartola, a Sofija se osmijehne pa dobaci.

"Vrijeme je da priznate šta osjećate jedno prema drugome."

Krenem prema vratima, ali u tom trenutku ih vidim zatvorene ispred sebe i čujem ključ u bravi kako ih zaključava. Bartol nije ni riječi rekao, a ja kao zalijepljena ispred zatvorenih vrata sam ostala. Zvuk motora automobila se čuo i označio njihov odlazak, a naš ostanak. Tišina između nas je stvarala napetost. Leđima okrenuta prema njemu sam slušala riječi koje mi je uputio.

"Nisam ni ja znao za ovo."

Okrenem se prema njemu i suočim s njegovim pogledom koji je počivao na meni. Sigurna sam da ne zna jer ne bih pristao na ovo da zna. Zašto bi provodio vrijeme sa mnom, kada ne mora?

"Mislim da znaš koliko mi je bitna tvoja sreća i da je ne želim narušiti."

O kakvoj sreći on govori? Sretna sam samo pored njega, ali on to ne zna jer mu nikada nisam rekla, a hoću li mu nekada reći? Sofija je vješto odigrala svoju glavnu ulogu zajedno s Teodorom i smjestili su nam ostanak u šumi, izolovani od svega, a u lošim odnosima.

Naš odnos više nije ni prijateljski. Ne znam ni kako da nas nazovem. Možda bih rekla da smo ništa, ali poslije svega je nemoguće biti ništa s njim. Želim da budemo sve, ali o tome neću da govorim. Približi mi se toliko da osjetim njegov dah. Nisam željela da mi je blizu. Ne želim opet dobiti lažnu nadu i razočarati se. Udaljim se korak unazad, ali me dočekaju vrata.

"Znam da imaš dečka, Linda. Koliko god da.."

Stane. Ne završi započetu rečenicu, ali dečko na kojeg misli mi uopće nije dečko. Možda bi trebao to znati. Spusti pogled na moje usne i osjetim kako mi se tijelo ježi, kako ga sve više želi, ali u tom trenutku spustim pogled i tiho odgovorim.

"Nemam dečka."

"Onda šema, dečko s kojim se šemiš."

Uraditi ću ono što mi je Sofija rekla. Suočiti ću se s njim i osjećajima koje imam prema njemu. Koliko god da mi je teško i da ću zbog njih sve izgubiti, vrijeme je da kažem sve ono što me ubija.

"Dečko s kojim sam sinoć bila je dečko koji mi donosi pisma. Ali s tim dečkom nemam ništa. Možda smo samo prijatelji, ali ništa više od toga."

U trenutku mu se lice opustilo kao da se riješio nekog tereta ili mi se tako samo čini? Počela sam da umišljam od osjećaja koje imam za njega.

"Linda.."

Spusti mi dlan desne ruke na obraz i približi se toliko da smo se dodirivali nosevima. Život je stao u jednom trenutku. Nisam željela da se probudim iz ovog trenutka.

"Želim da pričamo.. o nama."

"I ja to želim."

Kratko, ali dovoljno da se složim s njegovom izjavom odgovorim. Pogledi su se milovali kao da su čekali samo ovaj trenutak. Ali ja ga jesam čekala.

Živjela sam za dan kada ću mu priznati sve što osjećam, a mislila sam da nikada neće doći. Moje srce je postao Bartol. Ni manje ni više, zauzeo ga je potpuno cijelog, a da toga nije bio ni svjestan. Gledam u njegove čokoladne oči i ne želim prekinuti taj kontakt, ali on ga prekida.

"Ako se želiš raspremiti, uzmi nešto moje da obučeš, nemam kao u stanu, ali ima par stvari, možda ti se nešto svidi."

Njegovo mi se sve sviđa, ali samo odmahnem glavom negativno i tiho izgovorim. Glas me je izdavao, a tek sam trebala razgovarati s njim. Nikada nisam imala hrabrosti da kažem šta osjećam, a sada sam rekla da i ja želim razgovor s njim.

"Ne treba."

Drugu ruku, lijevu, spusti na vrata iznad moje glave i u trenutku sklopim oči, ponesena osjećajima koje osjećam. Šta on osjeća? Možda mi želi reći kako je sve pogrešno što je uradio te da želi biti prijatelj sa mnom. Dopustila sam osjećajima da nadvladaju i ponešena tim sam zamislila kako me želi na isti način kao i ja njega.

"Nije mi svejedno što ću ovo izgovoriti, ali.."

Otvorim oči i u istom trenutku čujem otkucaje srca kako mi ometaju sluh. Hoću li biti zadovoljna s onim što čujem ili neću? Gledamo li jedno drugo na isti način? Jesmo li uništili prijateljstvo ili smo stvorili ljubav? Hoćemo li se kajati ako smo donijeli pogrešnu odluku? Ili ćemo biti zahvalni jedno drugome na tome? Možemo li se nositi s njom? S druge strane. Šta ako naše odluke nisu iste? Ako nam se pogledi razilaze?