Jednim potezom - |Završena| #1

7. dio

Obučem haljinu i odmah poželim da je skinem, ali mi Sofija uzme ruke pa me spriječi da to uradim u ovom trenutku. Uska, crvena haljina malo iznad koljena s dekolteom je prikazivala više nego što je trebala.

"Zavedi ga, mila."

Odmahnem glavom negativno, ne želim da mu privlačim pažnju na ovakav način. Ako ga ne mogu dobiti obučena, sigurno ga ne želim ni kada se skinem.

"Ne želim ga zavesti."

"Opusti se, molim te. Uopće ti nije kratko."

Kada sam se bolje pogledala u ogledalo, vidjela sam da i nije onako kako sam na prvu vidjela. Dekolte je pokazivao dosta, ali ono najvažnije je sakrio. Haljina nije prekratka, čak je mogu spustiti do koljena. Pramen uvijene kose se našao na mom ramenu kada me je zagrlila tako da se obadvije možemo gledati u ogledalo. Roza haljina na bratele, skoro pa providna, a uska je oblikovala Sofijino tijelo tako da su joj sve obline došle do izražaja. Sigurna sam da mnoge djevojke žele da budu kao ona.

"Koliko ćeš ih zavesti večeras, Sofija?"

"Zavisi, koliko ih bude lijepih."

Igrala se s muškim srcima. Mnogi su zaljubljeni u nju, ali ona traži onog u kojeg će se zaljubiti, a do tada se igra s njima. Ne želi nikoga na duže vrijeme.

"A ti ćeš sigurno zavesti Bartola."

U sebi sam se nadala da će me barem jednom pogledati kao djevojku, a ne kao samo drugaricu. Zazvonio mi je telefon i njegovo ime se pojavilo na ekranu, pritisnem slušalicu za javljanje nakon čega telefon prislonim uz uho i čujem najljepši glas u univerzumu.

"Jeste li spremne?"

"Spremne smo."

Odgovorim punom rečenicom kako bi i Sofija shvatila o čemu razgovaramo. Uzela je ruž i još jednom prešla po punim usnama.

"Mi smo krenuli. Ispred smo za par minuta."

"Izaći ćemo brzo."

Prekinem poziv i ostavim telefon na stol za šminkanje jer mi je on najbliži. Rukama prođem kroz kosu i vrhove pokušam još više izravnati.

"Ne znam kako možeš ispeglati nešto što je već ispeglano."

Sofija odmah dobaci kada vidi šta radim. U pravu je, ali želim biti lijepa kada su me već natjerali da izađem.

"Idemo. Još se trebamo obuti i spremne smo. Možemo krenuti."

Izađem u hodnik za njom pa uzmem crne sandale i obujem ih dok je ona čekala na mene. Gledala se u ogledalo, otpuhivajući.

"Hoćeš li?"

"Obula sam se."

Pogledam u nju koja je već gledala u mene. Slegnem ramenima jer zaista nije bilo lako zakopčati ove kajiše na sandalama. Otvori vrata pa izađem, a nakon mene izađe i ona. Zaključa kuću dok se u meni javi želja da se vratim unutra.

"Ne idemo na sprovod. Možeš li biti malo nasmijana?"

Obrati mi se Sofija, negodujući što imam jasan izraz lica koji govori da ne želim ići u provod. Nije mi do izlaska, zaista nije iako mi je tek osamnaest godina. Želim biti kući, sama, a opet ne želim da sam sama jer mi je lijepo kada imam društvo. Bartol i Teodor su  nas čekali ispred automobila u crnim hlačama i bijelim košuljama. Iznenadila bih se da nisu isto obučeni. Krenu prema nama s osmjehom na licu. Pogledam u Sofiju koja se također smješkala samo moje lice nije krasio osmijeh do trenutka kada me je zagrlio. U tom trenutku se pojavi nekontrolisani osmijeh na mom licu. Sofija i Teodor su se također zagrlili, a zatim sam se i ja zagrlila s njim.

"Večeras će momci završiti u transu."

Teodor se obrati Sofiji koja ga je držala ispod ruke dok su se kretali prema automobilu. Za njima smo išli Bartol i ja, ali ne u toliko opuštenoj atmosferi naprotiv mi smo samo šutili i gledali u njih.

"A neće ni djevojke ostati ravnodušne."

"Biti će lovine."

Glasno se nasmiju obadvoje pa Teodor zatvori vrata kada Sofija sjedne u automobil. Otvorio je i Bartol meni vrata, ali nismo bili sretni i nasmijani kao oni. Sigurna sam da bi i u automobilu bila tišina da njih dvoje nisu pjevali. Gledali su se u retrovizor u automobilu i slali poneki osmijeh jedno drugom.

"Pa kaže. Nije ona kao ja i neće biti nikada!"

Sofija otpjeva stih pjesme i pogleda u mene, a onda pogleda u njih. Gledala sam u Bartola koji je vozio automobil i nije mario ni za šta oko sebe. Sat na njegovoj ruci ga je činio još muževnijim. Ne znam zbog čega, ali volim vidjeti sat na muškoj ruci.

"Bolje da mijenjamo teme, da ne bi mijenjali poze."

Izgovori Teodor i pogleda u Sofiju koja se odmah nadoveže na njegov dio pjesme.

"Jesu li kazne rigorozne?"

"Hoćemo li provjeriti?"

Bartol se okrene prema meni pa glavu odmah okrenem prema prozoru i pogled usmjeren na ne znam ni ja šta. Samo da ne shvati koliko ga gledam. Možda će mu biti sumnjivo.

"Jedno pitanje za vas dvoje. Je li vam netko umro pa samo šutite?"

Sofija se zakikoće poslije Teodorovog pitanja i gurne me laktom, ali je zanemarim. Čekala sam da čujem šta će Bartol reći, ali kada vidim da od njegovog odgovora nema ništa, odgovorim.

"Umrla mi je svaka želja za izlaskom."