Borba, istrajnost i hrabrost su vrline koje mladu djevojku čine jakom i ne dozvoljavaju joj da odustane čak ni onda kada joj nije ni do čega, a uz dovoljan intenzitet unutrašnja motivacija joj pomaže da zadrži volju za optimalnim sređivanjem života...
Oups ! Cette image n'est pas conforme à nos directives de contenu. Afin de continuer la publication, veuillez la retirer ou télécharger une autre image.
Bartolu je zvonio telefon, ali dok sam ustala i došla do telefona, sve što sam mogla vidjeti jeste Teodorovo ime. Mislim da nije ništa toliko bitno da ga trebam nazvati. Sačekati ću Bartola da se vrati iz trgovine i nazove. Ali kada sam vidjela da se vrata otvaraju te da iza njih stoji on. Uzmem telefon i pružim ga prema njemu.
"Zvao te je Teodor."
"Zašto se nisi javila?"
Znala sam da će me pitati zašto nisam jer ne zna da nisam stigla ustati na vrijeme.
"Prestao je zvoniti dok sam došla do njega."
Samo što sam odgovorila na njegovo pitanje i predala mu telefon, opet je zazvonio. Uzmem vrećice od njega pa ih krenem raspremati dok je Bartol razgovarao s Teodorom. Nisam željela biti nekulturna pa da prisluškujem razgovor, ali njegovo iznenadno izgovaranje riječi.
"Molim?"
Privuče mi pažnju zatim vidim kako gleda u pod i pomislim da je nešto u poslu krenulo u neželjenom smjeru.
"Nazvati ću te poslije."
Završi poziv nakon kojeg podignem obrvu, ali se ubrzo okrenem prema vrećici, na koju on spusti ruku i izgovori.
"Dođi meni."
Nije mi ništa bilo jasno. Ali sam se našla u njegovom zagrljaju. Da je nasmijan prišao, sve bi mi bilo lakše, ali ovako.. ne znam šta da mislim.
"Ajde da sjednemo."
Izvuče stolicu prema nama, a potom se sagne ispred mene koja sam sjedila i gledala u njega s isprekidanim disanjem.
"Ljubavi.."
Spusti pogled na naše ruke, a kada ga podigne, tamna boja njegovih očiju još veći strah utjera pod kožu.
"Žao mi je što ti moram ovo reći, ali.."
"Bartol, šta je bilo?"
"Zvali su me da kažu.. tvoj tata.."
Ustanem sa stolice, ne mareći što mogu povrijediti Bartola koji se nalazio ispred mene.
"Šta se desilo s mojim tatom?"
Kroz promukao glas izgovori, a onda me privije na svoja prsa.
"Primi moju sućut!"
Zrak je nestao. Nisam mogla disati. Kao da me je netko udario po koljenima, krenula sam padati, ali me je Bartol podigao u ruke i odnio do kreveta na koji me je spustio da sjednem. Oštrica mača je probola srce i zauvijek obilježila gubitak mog tate. Suze su nekontrolisano padale niz obraze, a Bartolove riječi nisu dopirale do mene.
"Žao mi je, bebe. Moraš biti jaka."
Ostavili su me bez krova nad glavom. Da nije bilo Sofije, tko zna gdje bih završila. Oduzeli su mi svaku nadu za sreću, ali ne mogu se sada ljutiti na njega. Mislila sam da će vrijeme uraditi svoje i da ćemo biti složni, a sada ga nema. Otišao je. Zauvijek je otišao. Nijemo sam gledala u pod i sve što sam u ovom trenutku željela je da idem tamo. Samo da ga vidim još jednom.
"Rezervisati ću nam let za danas."
Ustane i ode po telefon, a kada obavi razgovor, vrati se do mene.
"Nazvati ću Teodora da sve spremi što je potrebno."
Šutila sam. Nisam imala ništa ni da kažem, sve i da sam mogla. Bartol je uzeo sve na sebe, nisam imala snage da mu se protivim. Uzeti ću novac od Sofije i vratiti mu. Na to ne mogu sada da mislim. Znam da nije ništa zaslužio od mene, ali želim da ga barem ispratim na način koji svatko zaslužuje.
"Uzmi vode. Popij malo."
Odmahnem glavom, ne mogu, ne želim ništa. Želim samo da se probudim iz ovog košmara. Moj tata.. nema ga više. Kako je moja mama? Bartol je pričao na telefon, a ja nijednu riječ nisam čula.
"Znam da ti nije lako, ali moraš biti dobro."
Kako mogu biti dobro kada sam izgubila tatu? On je predstavljao za mene heroja kada sam bila mala. Zanemarila sam sve loše što su mi uradili i posvetila pažnju samo lijepim stvarima iako ih nije ni bilo. Kao da je to sada bitno. Dovoljno je što su mi poklonili život.
"Nikada ga više neću vidjeti.."
Jecaji su izlazili s usana uz riječi. Bartol je spremao stvari u kofer, a ja nisam znala kako da ustanem, kamo li kako da mu pomognem.
"Da nisam otišla ovamo, možda bih ga vidjela."
"Znam da ti je teško, Linda. Ali šta god da uradimo, sve će isto ostati, nažalost."
Istina. Prokleta istina je svaka riječ koju je rekao. Zašto me uvijek mora duša boljeti? Kratak period budem sretna, a onda dođu opet teški dani koji ne prolaze brzo, naprotiv ostanu dugo i bole uvijek. Ostanu rane koje nikada ne zarastu. Izgubila sam dedu, jedinu iskrenu podršku koju sam imala. Sada sam izgubila tatu. Zašto me sudbina kažnjava? Šta sam zgriješila? U čemu sam pogriješila?
"Teodor i Sofija će sve riješiti dok mi ne dođemo."
Zagrli me i privuče sebi na prsa. Topila sam mu majicu suzama. Ne mogu izdržati razaranje duše. Ne mogu!
"Sresti ćemo se svi jednog dana.."
Pokušavao me utješiti, ali sada ne postoji ništa što me može utješiti. Trebala sam otići kod njih. Možda bi se pomirili. Kako ćemo se sada pomiriti? Ne možemo. Sada je kasno. Zakasnila sam.
Oups ! Cette image n'est pas conforme à nos directives de contenu. Afin de continuer la publication, veuillez la retirer ou télécharger une autre image.
