Jednim potezom - |Završena| #1

51. dio

Već su dva sata i petnaest minuta, ali ne mogu ni pomisliti da zaspem. Još uvijek čekam da mi se javi, samo da mi pošalje tu jednu poruku u kojoj će mi barem poželjeti laku noć. Telefon je tih, nema poruke. Jedna noć bez Teodora, a kao da je čitav život stao. Kao da nitko više ne postoji osim njega. Kao da sam sama. Zašto sam sebi dozvolila da me guši u prsima zbog njega? Jesam li mu mogla zabraniti da mi uđe pod kožu?

Drugima nisam dozvolila da mi se približe, ali on.. Nije ni pitao, ušao je i počeo se širiti venama. Zauzimao me je dio po dio, a da nisam bila ni svjesna. Umjesto njega, grlim jastuk dok postavljam sama sebi pitanja. Tama me vuče sebi i prepuštam joj se dok su misli već odavno kod jednog dečka. Nisam bila ni svjesna da četiri sata mogu ovako brzo proći, ali upravo se to dogodilo. Ugasim alarm pa pogledam u poruku koja mi je došla.

"Stigli smo, mila. Čuvaj se. Ljubimo te Bartol i ja."

Osmijeh mi se pojavio na usnama pri pomisli da uživaju, a kada sam se uvjerila da Teodorove poruke nema ni na broju, ali ni na društvenim mrežama vratim se u prvobitno stanje. Zar mu nisam bitna? Zašto mi nije pisao?

"Uživajte, golubovi moji. Volim vas."

Pošaljem poruku i ustanem iz kreveta. Danas moram biti tačna na poslu. Trebam riješiti neke stvari. Spremanje je prošlo poprilično brzo, a zatim sam se zaputila ka poslu. Zvuk je uključen na telefonu pa ću čuti ako mi se javi. Ali od toga nije bilo ništa. Telefon je ostao stišan čitavo radno vrijeme. Nije mi se ni javio. Zato ću se javiti ja njemu. Okrenem njegov broj potom spustim slušalicu na uho. Zvoni, zvoni i čujem njegov glas.

"Molim?"

Doza hladnoće prenešena s druge strane slušalice se spusti niz moje tijelo. Nisam imala vremena da okolišavam, željela sam da čujem zbog čega je ovakav.

"Želim da te vidim, Teo.."

Izgovorim sasvim sigurna u sebe i riječi koje sam izgovorila. Mala količina straha zbog njegovog odgovora me nije poljuljala. Ostala sam pri svojoj odluci dok se glas s druge strane stišao. Nije bilo odgovora nekoliko sekundi, a onda su uslijedile riječi zbog kojih sam se iznenadila.

"U stanu sam. Dođi ako želiš."

"Doći ću.."

"U redu."

Nisam željela više niti jednu riječ razmijeniti preko telefona. Završila sam poziv jednim dodirom na telefon, potom upalila automobil i krenula njemu. Ubrzo sam parkirala na parking u blizini njegove zgrade, namirisala se parfemom, počešljala kosu i s osmijehom na licu krenula prema njemu.

"Došla si?"

Prvo pitanje koje mi je postavio nakon otvaranja vrata. Njegovo tijelo je još više do izražaja došlo zbog sive trenerke, ali sam potisnule te misli. Fokusirati ću se na nas. Zbog toga sam došla.

"Rekla sam da ću doći."

"Nisam mislio da ćeš odmah. Uđi."

Skloni se s prolaza kako bih mogla ući pa to i učinim. Ušao je u dnevnu, bez da sačeka da se izujem, ali nije mi prvi put. Možda zbog toga nije. Ostavim torbu na fotelju i pogledam u njega koji je sjedio na krevetu s pogledom na televizor.

"Došla sam da razgovaramo."

Na trenutke sam dobila njegovu pažnju, ali se opet vratila na film koji je gledao. U ovoj situaciji me ne zanima ni film niti nešto drugo osim njega. Dohvatim daljinski sa stola pa ugasim televizor.

"Gledam film, Sofija. Daj mi daljinski!"

"Rekla sam da želim razgovarati s tobom, Teodor."

Odgovorim mu dok se ustajao i približavao meni. Njegov izraz lica nije onakav kakvog sam naučila. Skupljene obrve su pokazivale ljutnju.

"O čemu želiš razgovarati, a da ne može sačekati dok mi se film završi?"

"O nama."

Povišen ton dečka ispred mene nije zaslužio ništa drugo nego kratak odgovor. Ako će se ponašati ovako, mogu i ja pa čak i duplo gore. Bolje je da me ne izaziva.

"Šta se tu ima više za reći?"

"Zašto mi se nisi nikako javio?"

Oči su mu počele tamniti i oslikavati jasnu ljutnju, a ja joj razloga ne vidim. U čemu je problem? Zbog čega se ovako ponaša? Sjedne na mjesto s kojeg je ustao prije nekoliko trenutaka te dlanovima prođe preko lica. Još uvijek sam stojala na istom mjestu, nisam ni željela da se pomijerim.

"Sjedni."

Ali njegova riječ me je ipak predomislila. Izgleda da i on meni ima da kaže neke stvari.

Sjednem pored njega te nam spojim poglede.

"Imaš li nešto da mi kažeš, Teodor? Imaš li odgovor na moje pitanje?"

Nisam odustala. Nastavila sam tražiti odgovore na pitanja koja me zanimaju. Zbog kojih nisam mogla spavati. Šta sam loše uradila? Skloni pogled sa mene, ali ga ubrzo i vrati pa čujem riječi.

"Mislim da smo malo požurili. Trebamo stati na vrijeme."

Dah mi je isčeznuo iz pluća dok su se otkucaji srca počeli ubrzavati, svaki trenutak sve više i više. Gledala sam u njega dok je njegov pogled usmjeren na neku tačku ispred njega, na podu. Kako misli da smo požurili? Šta smo uradili, a da nismo željeli?

"Kako?"

Jedva mi siđe s usana jedno kratko pitanje, a sasvim dovoljno da saznam sve što bi trebala znati. Hoću li ostati bez njega? K vragu!

"Naše ponašanje nije ništa drugačije od ponašanja dvoje ljudi koji su u vezi. Ponašamo se kao da smo u vezi, a na početku sam ti rekao da to ne želim."