Jednim potezom - |Završena| #1

70. dio

Posla je bilo sve više i više, a vremena za obaviti sve manje i manje. Radili smo punom parom, ali nismo stizali. Sjedim i čitam papire koje trebam potpisati, a u tome me prekida ulazak djevojke zbog koje ću morati zaključati svaka vrata u firmi gdje boravim.

"Došla sam da razgovaramo."

Njoj nije vrijedilo kada joj na fin način kažem da sam zauzet, ali također joj nije vrijedilo i kada sam grub prema njoj. Ponestalo mi je načina kako da je sklonim od sebe. Svaki dan je dolazila u firmu, da naglasim, bespotrebno.. ipak nije bespotrebno, dolazila je da mi kida živce.

Počeo sam gubiti strpljenje za nju i sve su šanse da ću morati poduzeti ozbiljnije mjere kada se radi o njoj. Sjedne na stolicu preko puta moje, ne sklanjajući pogled sa mene. Zanemario sam njezino prisustvo, poglede i riječi. Ali ona to kao da nije primijetila.

Krene rukom prema meni pa tada podignem pogled prema njoj. Nitko ne smije da me dira osim Linde. Ona jedina ima tu privilegiju. Jedva čekam da se uselimo u naš stan i počnemo zajednički život.

"Koliko puta trebam da ti kažem koliko sam zaljubljena u tebe?"

"Već sam ti rekao da imam djevojku koju neizmjerno volim."

Hladno joj odgovorim, ali to njoj nije ništa značilo.

"Sada možeš da izađeš."

Odmahne glavom u negativnom pravcu pa se nasloni na stolicu i ugrize za usnu. Skoro dva mjeseca sam s Lindom, a ona još uvijek ne odustaje od neke svoje ideje u glavi koja se ne može ostvariti ni u kakvim uslovima.

"Neću da idem. Biti ću ovdje."

"K vragu, Dijana! Počinješ da me nerviraš. Ako sam rekao da izađeš onda izađi."

Povišenim tonom joj se obratim, ali se ona samo osmijehne. Ako želi da me isprovocira onda svaka čast, uspjela je! Ne mogu ovo više da trpim.

"Ali ljubavi, u čemu je problem? Tvoj tata je sklopio dogovor s mojim i imam puno pravo da budem ovdje."

Gadi mi se svaka riječ koju izgovori, ponajviše kada mi krene tepati, a nema apsolutno nikakvo pravo. Udarim dlanom od stol pa se ispravi na fotelji i spusti ruku do moje.

"Nemoj lupati, za tim nema nikakve potrebe."

"Kao što i sama kažeš, tvoj tata je sklopio ugovor s mojim, ti nemaš ništa s tim. Sve i da imaš, nemaš pravo ulaziti u moju kancelariju kao da je tvoja vlastita i ponašati se kao da sam ti dečko jer nisam. Nikada neću ni biti, zapamti to!"

Pričao sam brzo jer me je naljutila, ali je razumila svaku riječ koju sam joj uputio.

"Biti ćeš moj, zapamti šta sam ti rekla."

"Jesam li ti nekada rekao da si toliko iritantna da te ne mogu gledati?"

Osmijehne se veselo kao da sam joj rekao najljepše riječi. Ne znam šta je s ovom djevojkom i kakve planove ima, ali što prije shvati da je svaka njezina želja nemoguća onda će sve biti dosta lakše. Nadam se da će se i to dogoditi ubrzo.

"Biti ćeš sretniji sa mnom nego s onom.. ni ne liči na djevojku."

"Prestani!"

Ustanem sa stolice pa rukom pokažem u nju, a zatim u vrata. Nikome neću dozvoliti da kaže ni najkraću riječ protiv Linde. Ona je djevojka koju volim. Sviđalo se to nekome ili ne, istina je i tako će ostati.

"Izlazi iz moje kancelarije dok ti nisam pozvao obezbjeđenje."

Bio sam spreman i na to ako sama ne izađe, ali na moje iznenađenje ustane pa prije nego što izađe, obrati mi se s riječima.

"Počni da se navikavaš na moje prisustvo."

Osmijehne se i krene prema vrata.

"Nikada se neću na to naviknuti. Ne trebaš više dolaziti."

Prije nego što izađe, okrene se prema meni te mi uputi pogled i poljubi dlan te ga okrene prema meni. Treba li da joj platim nekog dobrog psihoterapeuta? Na to ću rado pristati samo neka mi ne izlazi na oči. Ova djevojka očito ima ogroman problem u glavi. Iznervirala me je toliko da ne znam kako ću se posvetiti hrpi papira ispred sebe.

"K vragu!"

Kakav joj je otac kada je tata pristao da potpiše ugovor s njim? Može li biti normalan ako ima ovoliko ludu kćerku? Ne bi tata potpisao ugovor da liči na nju, siguran sam u to, ali kako onda nije mogao svoju kćerku da vaspita kako dolikuje jednom ženskom ponašanju? Zazvoni mi telefon pa ime s ekrana pretvori usne u osmijeh.

"Molim?"

"Jesi li završio, ljubavi?"

Lindin glas me smiri u trenutku. Nisam više bio ljut i nervozan, ali sam još uvijek imao hrpu papiru na stolu koje sam trebao danas riješiti.

"Nisam, bebe. Imam previše posla."

"Kada ćeš završiti? Za koliko, otprilike?"

"Možda za neka dva sata."

Ako ne dođe ona dosada i opet mi izvadi sve živce te me izbaci iz takta, ali zaključati ću vrata tako da neće imati mogućnost. Sjest ću i raditi bez prestanka.

"Mislila sam da odemo pogledati stan, još neke male izmijene trebaju i ovih dana se možemo useliti."

Jedva sam čekao dan kada ćemo zakoračiti u naš stan sa stvarima i označiti zajednički život.

"Može, bebe. Nazvati ću te kada završim pa se nađemo."

"Važi, ljubavi. Ljubim te."

Prekine poziv prije nego što sačeka da joj odgovorim. Možda je bolje ovako jer da nije završila, sigurno bi poslije moje riječi, uslijedila njezina i tako u krug. Ostavim telefon i sjednem za stol pa nastavim raditi svoj posao.