Jednim potezom - |Završena| #1

89. dio

Ostanem u istom položaju bez obzira na Teodorove riječi. Nisam mario ni za njega, samo želim da je ona tu i onda ću se smiriti.

"Otvori vrata."

Ponovi iste riječi od maloprije, ali i dalje nastavim da ga ignorišem sve do trenutka kada se počne derati.

"OTVORI JE*ENA VRATA! RAZVALITI ĆU."

Otvorim vrata i pustim ga u sobu jer nisam mogao da se natežem s njim niti mi je trebala svađa. Zaključam nakon što uđe i sjednem na krevet dok on gleda u rasute komade stakla.

"Šta ti je?"

Pogledam u njega te podignem obrvu i ironično se nasmijem, zna on itekako dobro zna šta je meni samo ne znam zašto me pita pitanje koje će me zaboliti.

"Ona pati, to znači da je mnogo boli."

Ne mogu da živim s tim da sam je povrijedio, a nisam mogao uraditi ništa da spriječim njezino srce da prokrvari. Izgubio sam je. Boli me.

"A ti?"

"A ja joj ne mogu pomoći."

Obećao sam da ću uvijek biti uz nju. Radovao sam se tome pa na kraju dobio da je ne mogu ni nazvati. Nedostaješ mi, bebe. Previše mi nedostaješ kada bi samo mogla da znaš.

"Mislio sam, kako se ti osjećaš?"

Razmišljao sam par trenutaka o riječi koja bi najbolje opisala moje stanje te sam je na kraju i pronašao.

"Prazno od kad je nema."

Pogledao sam u sliku koju nisam ni na trenutak ispustio te pređem prstima preko nje.

"Brate.."

Nisam mu dozvolio da mi bilo šta kaže jer koju god riječ upotrebi kao utijehu, neće imati koristi, biti će beznačajna i ispariti će u zraku prije nego što dođe do mene. Ne može mi ništa pomoći, ništa, dobro, ništa osim nje. Ali taj lijek je nedopustiv za mene.

Oduzeli su mi jedini razlog za sreću, a ja sam svjesno pristao na to kako bih pomogao ocu. Izgovorim ono što sam imao na duši pa dobijem njegov jak stisak za ramena.

"Ja sam brate prazan. Ni bol ni čežnja već upravo praznina."

"Ali.."

Ponovo ga prekinem te nastavim pričati.

"Nitko neće moći više da ispuni tu prazninu, apsolutno nitko. "

"Prvo shvati kako izgleda kad izgubiš voljenu osobu, a zatim ćeš znati šta trebaš raditi."

Bolje bi bilo da sam ga prekinuo i ovaj put jer on kao da ne razumije kako se osjećam. Kako mogu shvatiti da je nemam više, a sam sam nas doveo u ovu situaciju. Znači li to da nikada neću shvatiti šta trebam raditi? Otpuhnuo sam bijesno te dodao.

"Ne mogu."

"Nemoguće je živjeti ako stalno patiš."

"Istina. Nemoguće je živjeti bez nje."

Svaki uzdisaj koji udahnem je otežan pa ja ni disat ne mogu bez nje, ona je moj vazduh, gdje god pogledam, njen lik vidim, kada zatvorim oči ponovo ona.

"Trebaš biti svjestan da si vas upravo ti.."

Pokaže prstom u mene te bijesno frkne.

"Doveo u ovakvu situaciju. Vi umirete jedno bez drugog, a ne možete biti zajedno jer si ti izabrao da oženiš drugu ženu."

Nisam izabrao da oženim drugu što sam to htio već zato što sam morao. Moja dužnost je da učinim sve što mogu da zaštitim svoje roditelje. Otac se našao u takvoj situaciji da sam bio prisiljen da uradim ovo, ali to izgleda nitko ne može da razumije. Ni Linda, ni Teodor, ni Sofija. Oni koji su mi najvažniji ne razumiju.

"Ne bi bilo sretnije osobe od mene da sam mogao drugačije da postupim."

"Trebao si izabrati da ti budeš sretan, a za ostalo bi lako riješili nego si donio ishitreno odluku i sada živi s tim."

Hoće li me čitav život kritikovati i osuđivati zbog toga što sam uradio? Sada je kasno. Ne mogu ništa promijeniti, džaba želja, kada su mi ruke zavezane.

"Moja je sreća s njom ostala."

Kratko odgovorim pa se suočim s tupim bolom u glavi. Samo mi je još ovo trebalo, ali nakon litara alkohola ispijenih i bez sna, zar sam mogao očekivati da će me zaobići?

"Sam si kriv za to. Ne pravi probleme, Bartol. Oženjen si i trebaš živjeti u skladu s tim."

"Ako si došao da mi pametuješ, tamo su ti vrata."

Pokažem rukom prema vratima.

"Nisam došao što sam htio nego što me je nazvao tvoj otac."

Ustane s kreveta pa tek onda shvatim šta sam uradio. Povrijeđujem ljude do kojih mi je stalo. Nisam znao da ga je nazvao moj otac, ali nije trebao da ga ometa.

"Oprosti."

Izgovorim prije nego što krene da izađe, dobijem pogled od njega nakon kojeg spustim svoj na pod.

"Tuga me je uzela pod svoje. Ne mogu se normalno ponašati. Ne znam funkcionisati."

"Moraš naučiti da živiš s njom. Pogledaj se na šta ličiš."

Vrati se na krevet i sjedne.

"Znam da ti je teško, ali znao si da će ti biti tako jer si izabrao taj način."

"Pored mene je spavala druga žena."

"Svjesno si to uradio. Nemaš pravo da se žališ sada."

U pravu je. Mogao sam druge povrijediti zbog svoje sreće, ali nisam takav. "Povrijedio si Lindu", svjestan sam da jesam, ali kako bih živio s činjenicom da sam povrijedio oca, da sam ga izdao i poslao u hladne zidine..