Jednim potezom - |Završena| #1

46. dio

Nisam se nadao Vučkoviću, bar ne dok sam s njom. Još prvi dan naše veze i sretnem njega koji mi napravi probleme te me dovede u neugodnu situaciju. Pronađem Teodorov broj u imeniku pa ga nazovem. Zvoni i zvoni pa se napokon javi.

"Halo?"

"Gdje si? Trebaš mi."

Odmah mu postavim pitanja jer nemam vremena da ga gubim na bacanje. Svakako ću zakasniti ako se ne požurim. Vrijeme kao da prolazi brže nego inače. Možda je to tako kada se žuriš negdje. Sigurno jeste samo nisam dugo bio ograničen vremenom.

"Trebam do firme, zvao me je tvoj tata. Moram riješiti neke papire."

"U redu. Dolazim i ja kroz nekoliko minuta."

Završim poziv s jednim pritiskom na tipku na telefon pa ga odložim na odgovarajuće mjesto. Upalim automobil te krenem da vozim sve brže prema kvartu u kojem se nalazi firma, kroz par minuta stignem pa se počnem kretati prema uredu gdje ću naći Teodora. Dobijao sam raznorazne pozdrave dok sam išao brzim hodom do određenog ureda bez osvrtanja na ostale. Bez kucanja uđem pa zateknem njega s pogledom u mene. Frknem jedno ćao zatim sjednem na stolicu preko puta njegove, desnu ruku spustim na stol pa mu uputim značajan pogled.

"Šta misliš na šta je spreman sve Vučković."

Histerično se nasmije pa podigne obrvu.

"Šta je uradio, balavac?"

Ukratko mu ispričam šta se desilo kroz proteklih sat vremena, dok ne prestajem misliti na riječi " Uništiti ću vam život, a nećete ni trepnuti.", na šta je spreman sve? Znatiželja me je proganjala kao i samo pitanje. Nije mi se ovo trebalo dešavati baš sada kada sam ušao u vezu s Lindom. Trebam je čuvati, a ne dovoditi u situacije od maloprije. K vragu! Trebam što prije naći način da ga se riješim.

"Nema on hrabrosti da išta uradi."

Teodorove riječi me ohrabre na sekunde, ali koliko ima istine u tome? Ne može ništa uraditi što će mi ugroziti profit, ali može li uraditi nešto što će ugroziti moju ljubavnu vezu? Ako našteti Lindi tek će onda početi rat između nas! Na nju ne dam nikome i nitko mi je ne smije dirati.

"Došao sam ponovo da te upozorim."

Obratim se Teodoru koji je sjedio na fotelji s pogledom na mene, a s rukama na stolu te s ponekim otkucajem prsta na drvenu ploču stola. Nervozan je i on. Džabe se pretvara kako je sve u redu.

"Na šta ćeš me upozoriti? Ti koji pričaju, neće ništa."

Prevrnem očima pa ustanem s namijerom da krenem kući, ali prije nego što se pozdravim s njim, odlučim šta ću uraditi.

"Daj mi njegove papire."

Klimne glavom pa ode do ormara gdje su stojali dokumenti. Ubrzo se vrati pružajući mi fasciklu koju sam odmah otvorio i počeo tražiti njegovu adresu, a kad sam je našao, zapisao sam je u telefonu pa mu vratio papire .

"Šta planiraš?"

"Nek imam za svaki slučaj."

Klimne glavom ne odobravajući, ali mi nije ni bilo bitno njegovo mišljenje u ovom trenutku bez obzira što sve obavljamo zajedno. Pružim mu ruku te ga potapšem po leđima. On mi je desna ruka, ali u nekim situacijama sam primoran da radim stvari za koje se ne slaže.

"Čuvaj se, brate. Ostavljam ti sve na nekoliko dana. Znam da ćeš izdržati."

Osmijehnem mu se pa sjednem nazad na isto mjesto odakle sam ustao prije nekoliko trenutaka. Isto uradi i on jer se naš razgovor ipak ovdje nije završio.

"Ne brini, bruda. Uraditi ću sve što bude u mojoj moći. Hoćeš ići u klubove?"

"Mislim da neću stići. Idem do roditelja, trebam i njima reći da odlazim na nekoliko dana. Tata nek ti pomogne što se firme tiče, a za klubove ćeš se snaći sam."

Klimne glavom potvrdno s blagim osmijehom na usnama. Vjerujem mu toliko da bih mogao sve da mu povijerim, kao što upravo i radim. Znam da me nikada ne bi izdao niti uradio nešto što će mi naštetiti.

"Opusti se. Dočekati će te sve kao da nisi ni izostao. Nego, kaži mi, kako je sve to bilo?"

Mislio je na moj odnos s Lindom. Priznanje i sve što se sinoć dogodilo. Ispričam mu sve u kratkim crtama jer za neki detaljniji razgovor nisam imao vremena, a i neke stvari trebaju ostati između mene i nje. Širok osmijeh na njegovim usnama pokaže zadovoljstvo i sreću, a to mi potvrdi i sljedeća rečenica.

"Samo sam čekao da budete zajedno. Drago mi je zbog vas."

"Hvala, brate moj! Čuvaj mi sestru Sofiju."

Veselo se osmijehne još jednom pa potapše moju ruku koja je stojala tik do njegove.

"Zar sumnjaš u mene?"

Podigne obrvu i klimne glavom gore pa dole.

"Nikada. Idem sada, imam još dosta toga uraditi. Pripazi na sve što ti ostavljam."

Znao je na šta sve mislim tačno pa nije bilo potrebe da sve posebno naglašavam. Siguran sam u sve što mu ostavljam, zato odlazim bez brige na putovanje. Odlazim na odmor.

"Čuvaj se i pozdravi Lindu, čuvaj je."

Osmijehnem se nakon njegove rečenice zatim ustanem i još jednom se pozdravim s njim pa krenem prema vratima te ubrzanim koracima dođem do izlaza, znajući da još nemam puno vremena, a još stvari za obaviti. Sada idem kod roditelja, potom u stan da se spremim, ali i stvari da spremim. Kada se klizna vrata otvare, suočim se s poznatom osobom pa mi dođe da prevrnem očima, ali ipak to ne uradim iz poštovanja prema sebi.