Jednim potezom - |Završena| #1

86. dio

Oka nisam sklopio prethodnu noć, a jutro je došlo tako iznenada, brzo i nenajavljeno. Htio sam noć provesti s Lindom, ali to bi joj dalo još jedan razlog zbog kojeg bi bila povrijeđena. Ona mi nikada nije bila djevojka s kojom želim imati samo seks i da se tu sve završi, a jutro poslije toga, ovo jutro koje je svanulo ne bih mogao posvetiti njoj jer moram danas obaviti svoju dužnost.

Moram ispuniti svoje obećanje. Umjesto da se radujem što se ženim, da jedva čekam da vidim svoju mladu u vjenčanici. Ja jedva čekam da današnji dan završi i da se zaključam u svoju sobu. Da nastavim maštati o njoj. O mojoj nemogućoj, a jedinoj i iskrenoj ljubavi. Kako si sam okrutan živote. Rastavio si nas. Odnio nas na dvije strane svijeta, a imamo iste želje i ciljeve. Sve što smo željeli jeste da imamo jedno drugo, na kraju ni to nismo mogli dobiti. K vragu nek ide sve!

"Jesi li spreman, brate?"

Teodor mi postavi pitanje nakon dobrog vremena provedenog u tišini. Kum bi trebao da mi pomogne da se spremim, da se slikamo i da uživamo u današnjem danu, a šta je s nama dvojicom? Šutimo. Nemamo više šta da kažemo na sve ovo kroz šta prolazimo.

"Nikada neću biti spreman, kume."

Došlo je vrijeme da ga oslovim i zvanično s tom titulom iako smo se i prije toga zvali tako, a danas.. postajemo kumovi.

"Da sam bar svjedok pravoj ljubavi."

Znam kakvo mišljenje Teodor ima o svemu ovome, ali ja ne mogu. Moram pomoći svojima i ne mogu tatu poslati u zatvor. Žrtvovati ću sebe da njemu bude dobro jer je i on više puta žrtvovao sebe kada sam bio mali, nastojao je da mi omogući sve što sam želio.

"Zakasniti ćemo."

Opomene me, a ja bih tako volio da zakasnim, da ne dođem, ali moram. Klimnem glavom potvrdo pa još jednom pogledam u ogledalo i zamislim da bi ovakav trebao ići po Lindu, a ne u općinu da potpišem brak i samim tim presudim sam sebi.

"Idemo."

Izađemo iz stana pa krenemo prema općini. Teodor je vozio i hladno gledao ispred nas. Danas je iz automobila trebala da trese muzika, a njemu je radio ugašen kao da idemo na sprovod. Idem na svoj sprovod. Sam ću sebe pokopati danas kada dadnem potpis. Već su nas svi čekali s ozbiljnim izrazom lica.

"Ne kasnim. Došli smo tačno na vrijeme."

"Hoćeš li mi tako čuvati kćerku, zete? Kasniti ćeš kada budeš prvi trebao doći?"

Približi mi se te stane ispred mene s rukama na ramenima. Gurnuo bih ga, udario, ali ne mogu. Od njega zavisi život mog oca. Muka mi je od njegovog forsiranja riječi "zete", kao da nije svjestan da sam mu samo to zbog njegove ucjene, a ne zbog moje želje da to budem.

"Zakasniti ćemo, ljubavi."

Dijana mi se približi, sva u bijelom pa na trenutke zamislim da je Linda ispred mene, da me gleda ispod vela i čeka da ga sklonim, kako bi nam mogao spojiti usne. Brzo se vratim u realnost kako ne bih uradio ništa što ne želim djevojci ispred sebe. Izgleda da u nju mogu gledati samo kada zamišljam onu koju želim.

"Uskoro slijedi sretan završetak naše priče."

Izgovori prije nego što matičar krene da čita govor, okrenem se kako bih vidio je li možda došla Linda. U gužvi sam je tražio, ali je nema.

"Mladoženja.."

Okrenem se prema naprijed kada vidim da treba pakao početi, a da Linde nema nigdje ni u blizini. Teodor me pogleda, a zatim matičar počne sa svojim poslom. Nisam slušao šta govori jer nijedna riječ za mene nema nikakvo značenje. Beznačajne su jer pored mene nije ona koju volim. Srce se stezalo, a kravata je počela da me steže, ostavljajući me bez zraka.

"Da li Vi Bartol Gruber, želite da uzmete za svoju zakonitu suprugu ovdje prisutnu Dijanu Grgić?"

Ne želim, ali imam li izbora? Nemam. Moram pristati na ovo i ispuniti dato obećanje.

"Da."

Tiho izgovorim, a tako sam želio da ovaj trenutak dijelim s Lindom, da glasno izgovorim kako želim da postanem zauvijek njezin, a ona moja no nije onako kako želim. Glasan aplauz odjekne salom pa govor nastavi da ide svojim tokom.

"Da li Vi Dijana Grgić, želite da uzmete za svog zakonitog supruga ovdje prisutnog Bartola Grubera?"

"DA!"

Bez razmišljanja je odgovorila na njegovo pitanje, a njezin glas odjekne salom poslije kojeg se prolomi još jedan aplauz. Nakon što je završila cijela ceremonija ovdje, nazvana moj pakao. Okrenem se još jednom kako bih vidio da li je možda došla da me podrži, ali je ni sada nema. Pogledam u Teodora i frknem ljutito.

"Moram ići."

Teodor samo klimne glavom i krene za mnom da se probija kroz gužvu. Izađem na zrak pa skinem kravatu i krenem prema zadnjem dijelu općine zatim izvadim telefon iz džepa pa okrenem njezin broj. Zvoni i zvoni, ali se ne javlja. Nazovem još jednom pa čujem promukao glas s druge strane slušalice. Šutnem kamen koji se nalazio ispred mene.

"Molim?"

Pokuša prikriti podmukao glas od plača kao da je ne znam, kao da ne znam koliko nas ubija.

"Gdje si?"

Progutam knedlu te joj postavim pitanje, a burma na ruci se presijavala. Teodor je nervozno šetao gore pa dole, svjestan da se neće dobro završiti moj odlazak iz sale.

"Ne treba te zanimati."

Ali odgovor s druge strane slušalice i prekidanje poziva mi zadaju nove bolove. Znam da sam kriv, ali nemoj mi raditi ovo. Ne mogu da živim bez tebe.

"Osuđen sam da živim bez nje."

"Sam si vas osudio, a sada je najpametnije da krenemo jer nas čekaju ispred. Bartol, ti ćeš nas sahraniti obadvojicu sa svojim ponašanjem. Pristao si na ovo, uradi šta se traži od tebe jer ja ne želim izgubiti život zbog tvojih nepromišljenih odluka."

Kritikuje me po ko zna koji put u zadnjih nekoliko dana. U pravu je. Nemam pravo da ga uvlačim u svoje probleme. On ima život i ne mogu dozvoliti da se desi nešto loše zbog mene.

"Idemo onda."

Krenem prema sali gdje su nas svi čekali. Ne mogu da se smirim, ne mogu da ispoštujem ono što se od mene tražilo, ali dao sam potpis. Riješio sam tatu zatvora, a sada sebe strpao u njega.