Nova šansa - |Završena| #2

97. dio

■LINDA POV■

Već nekoliko mjeseci se redovno viđamo s mojom mamom, ali i njegovim roditeljima. Čak sam dobila izvinjenje od Bartolovog oca na koje nisam ni pomislila, ali se desilo. Naravno da ga nisam krivila zbog prošlosti, nisam imala pravo na to. Moglo se svima dogoditi.. ali to nam je lekcija. Doza opreza treba u svakoj situaciji biti prisutna.

"Svaku noć se zahvaljujem Bogu što vas je ponovno spojio."

Sklopi ruke kada joj Marta izađe iz zagrljaja i ode da se igra sa svojim bratom.. i lego kockicama. Bartol sjedi pored mene i s ponosom u očima gleda u naša dva dragulja dok preko puta mene, a sasvim blizu njega sjedi moja mama.

"I ja također."

Nadoveže se i Bartol, a onda mama spusti pogled na trenutke, ali ubrzo ga usmijeri na mene pa na Bartola zatim fokusira pažnju na mene i izgovori riječi.. zbog kojih mi se svaka dlačica na tijelu podigla.

"Uvijek sam bila za Bartola jer sam znala da te iskreno voli, a ti.. draga moja Linda gledala si u onog tko ti je neprijatelj od samoga početka."

Pomijeri glavu nekoliko puta lijevo pa desno, a onda odmahne uz malo jače stezanje ruku, što vene itekako pokažu. Izgleda mnogo starije za svoje godine. Život je nije mazio, u svakom trenutku je odlučio da nagazi najjače što može, a ona se nije protivila. Prihvatila je sve što je, kako ona kaže, sudbina spremila za nju.

Nisam voljela kada netko spomene njegovo ime, pogotovo ne u usporedbi s čovijekom kojeg volim više od života.. odmah poslije svoje djece. Trenutci tišine su me natijerali da je razbijem jer ako nastavi da visi u zraku.. teško ću je kasnije prekinuti.

"Mama, svi znate koliko sam voljela Bartola, ali nisam željela priznati. Nije imalo smisla da kažem kako volim drugog čovjeka dok je onaj.. bio u mojoj blizini."

"Ma..ma."

Marta mi se približi te pokaže na dvije lego kockice koje je spojila te mi s ponosom pokazuje, a ja imam mnogo više razloga da budem ponosna na nju. Moja je.. ne gledam je ništa drugačije nego kao Luku. Njezino obraćanje meni, ta prelijepa riječ s tako milih i nevinih usana. Ugrije mi dušu.

"Bravo, ljubavi mamina."

Spustim usne na njezinu valovitu kosicu, a onda mi se izvuče iz zagrljaja i vrati kod brata. Luka je sjedio i razbacivao igračke. Ništa novo za njega. Voli da pravi belaj.. kao i njegov tata.

"Uvijek je bio u dogovoru s tvojim ocem.. Linda. Sve su zajedno isplanirali."

Čašu koju sam prije izgovorenih riječi uzela je ispala na pod. Nisam mogla vjerovati šta čujem, vid mi se mutio.. a onda izgovorim.

"Reci mi da to nije istina. Reci mi da tata nije imao ništa s njim."

"Kćeri.."

Spusti ruke na moje nakon što podignu čašu s poda te je vrati na stol.. nije bilo mnogo tečnosti u njoj pa nije bilo ni velikih tragova.

"Voljela bih da ti mogu reći, ali nažalost ne mogu. Sjeti se koliko sam puta pokušavala skrenuti pažnju, ali nisi me željela slušati."

Klimnem glavom potvrdno.

"Zašto mi nisi rekla direktno.. možda mi je dosadilo da nagađam šta se krije iza koje riječi. Nemam snage više za to."

Zagrlim je pa dozvolim suzama da napuste moje tijelo, a onda pomislim na Luku i Martu koji su u istoj prostoriji gdje smo i mi. Ne! Oni ne trebaju gledati svoju mamu u ovakvom izdanju. Ne smijem se raspasti ispred njih.

"Jesi li dobro?"

Njegova ruka je dodirnula moj lakat pa sam mu odmah poklonila pažnju, uz jedan lažan osmijeh. Bartol me ne osuđuje. Razumije kroz šta prolazim i zna da nije lako.. ali doći će kraj i saznavanju neprijatnih događaja.. jednom. Nadam se.

"Dobro sam."

Mama je ustala i otišla kod Marte i Luke te sjela na pod potom se krenula igrati s njima. Koliko god da sam bila ljuta na nju, nisam mogla zauvijek ostati u takvim odnosima s njom. Bartol mi je objašnjavao i trošio riječi na dokazivanje da su roditelji osobe koje su nam poklonile život.. te da joj trebam oprostiti. Učinila sam to.. možda zbog njega, a možda zbog Luke i Marte da imaju još jednu baku koja će se igrati s njima i spremati im ukusne kolače.

Ali prije njih.. oprostila sam joj zbog sebe. Ona je moja mama i koliko god boli da nanesemo jedna drugoj, tako će zauvijek ostati. Činjenica koja se ne može osporiti. Potrebne smo jedna drugoj, koliko god osporavala. Prošlost smo ostavile iza nas i okrenule se ka budućnosti.

"Nemoj da se ljutiš na oca. Na mrtve osobe se ne smijemo ljutiti."

Plašila sam se činjenice da mi Bartol čita misli, ali to je bila itekako česta pojava. Znao me je nekada bolje od same sebe. Klimnem glavom potvrdno jer je u pravu.

"Znam, ali nije lijepo kada čuješ da ti tata radi iza leđa."

"Razumijem te, bebe, ali pogledaj ih."

Njegova ruka završi usmijerena ka njima troje koji su sjedili na podu i smijali se. Luka i Marta ne znaju koliko je život okrutan, a ja ću uraditi sve što mogu da ih zaštitim od lošeg. Ne želim da osjete ni mali dio onoga što sam osjetila.

"Sretni su i nasmijani jer imaju mamu kao što si ti."